{"id":7633,"date":"2010-11-13T17:11:27","date_gmt":"2010-11-13T16:11:27","guid":{"rendered":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/2010\/11\/13\/ljubuki-kraj-ima-sve-samo-nedostaje-drugaija-drava\/"},"modified":"2010-11-13T17:11:27","modified_gmt":"2010-11-13T16:11:27","slug":"ljubuki-kraj-ima-sve-samo-nedostaje-drugaija-drava","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/ljubuki-kraj-ima-sve-samo-nedostaje-drugaija-drava\/","title":{"rendered":"Ljubu\u0161ki kraj ima sve, samo nedostaje druga\u010dija dr\u017eava"},"content":{"rendered":"
\"ljubuski_copy\"Nije lako,\u00a0 na nekoliko stranica,\u00a0 sa\u017eeti burnu povijest jednoga drevnoga grada,\u00a0 predstaviti njegove kulturne znamenitosti i opisati njegove vrijedne i odva\u017ene ljude.
Nije lako,\u00a0 ali sam odlu\u010dio poku\u0161ati.\u00a0 Svaka pomisao o pisanju ljubu\u0161ke putopisne reporta\u017ee vra\u0107a me nekoliko desetlje\u0107a unatrag. Vra\u0107a me u vrijeme prvih spoznaja i \u010de\u0161\u0107ih dolazaka.

Pisati o ljubu\u0161kom kraju nije jednostavan posao
<\/strong>
Bilo je to po\u010detkom sedmoga desetlje\u0107a minulog stolje\u0107a. Moja dugogodi\u0161nja odvjetni\u010dka karijera vezana je uz ljubu\u0161ki kraj i njegove ljude. Po\u010detkom minulog stolje\u0107a zemlja, iako rodna i plodna, nije mogla prehraniti brojne obitelji. Po\u010deli su prvi odlasci prema zapadnim zemljama, uglavnom prema zapadnim zemljama, uglavnom prema Americi i Australiji. Ljubu\u0161ki kraj po\u010deo se raslojavati. \u0160ezdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a, stara navika je o\u017eivjela. Odlazilo se svuda, naj\u010de\u0161\u0107e u Njema\u010dku i Austriju. Prvi poslijeratni odlasci u inozemstvo poremetili su ustaljene navike i obi\u010daje vi\u0161e nego se itko nadao. <\/p>\n

Cijeli svijet naseli, sebe ne raseli – re\u0107i \u0107e pjesnik svojoj Hercegovini<\/strong><\/p>\n

O povratcima se razmi\u0161ljalo samo u trenucima nostalgije, u vrijeme bo\u017ei\u0107nih blagdana ili nekih posebnih obiteljskih doga\u0111aja. I mladi ljudi po\u010deli su odlaziti. Bit \u0107e dobro, tamo ve\u0107 ima netko na\u0161, govorili su. U stari kraj po\u010deli su dolaziti prvi opeli i mercedesi, do\u0161la je nova moda i odje\u0107a. Po\u010dele su se graditi nove, komfornije, a \u010desto i rasko\u0161ne obiteljske ku\u0107e. <\/p>\n

Ni \u017eupnik nije vi\u0161e ono \u0161to je nekada bio. Proces raslojavanja uzeo je svoga maha. Posljedicom uzburkanih obiteljskih odnosa u pitomome mjestu, na prelijepim slapovima Ko\u0107u\u0161e, a odmah iza toga u susjednom mjestu, smje\u0161tenom ispod brda nalik na ogromni \u0161e\u0161ir, dogodili su se tragi\u010dni obiteljski obra\u010duni. Kao mlad odvjetnik, sudjelovao sam u tim procesima i mnogo nau\u010dio. <\/p>\n

Danas ka\u017eem pi\u0161em ovu reporta\u017eu, s puno vi\u0161e \u017eivotnog i radnog iskustva, jo\u0161 uvijek ne mogu na\u0107i odgovor na jednu ko\u0107u\u0161ku enigmu. Mo\u017eda je i bolje!<\/p>\n

Ljubu\u0161ki grad vi\u0161estoljetne pravosudne tradicije\u2026 nije to bilo vrijeme za bistar um i njegov nemiran duh\u2026<\/strong> <\/p>\n

U to vrijeme, u Ljubu\u0161kom, u gradu vi\u0161estoljetne pravosudne tradicije, postojao je samo jedan odvjetni\u010dki ured. Bio je to onaj koji se vodio na ime vreme\u0161nog dr. Josipa Biuka i u kome je karijeru zapo\u010deo daroviti pravnik – njegov sin, na\u017ealost, ve\u0107 nekoliko godina pokojni kolega Ante. <\/p>\n

Nekoliko kilometara ju\u017enije, u svojoj obiteljskoj ku\u0107i na Humcu, mirovinska potra\u017eivanja hercegova\u010dkih gastarbajtera, rje\u0161avao je IlkoTomi\u0107. Bila je to darovita i osebujna osoba. Neponovljivi ljubu\u0161ki zanesenjak i veseljak. Godine njegova sazrijevanja podupirale su se s godinama okon\u010danja II. svjetskog rata. Nije to bilo vrijeme za bistar um i njegov nemiran duh. Od optu\u017ebe da je bio tamo gdje nije mogao biti, da je u\u010dinio ono \u0161to nije mogao u\u010diniti, u to vrijeme nije se moglo braniti. Bila su to vremena iz Andri\u0107eve \u201cProklete avlije\u201c, u kojoj svemo\u0107ni Kara\u0111oz progovara: Neka mi samo nitko ne ka\u017ee za nekog – nevin je! Samo to ne!<\/p>\n

Nema ovdje nevinih. Skrivio je ne\u0161to, pa makar i u snu\u2026 Ko ovdje do\u0111e, taj je kriv ili se, makar, o krivca o\u010de\u0161ao. Tako je jedan dragi \u010dovjek i kolega, diplomirani pravnik i poliglot. ostao bez prava na upis u Imenik odvjetnika. Ostao je bez prava na legitimno obavljanje svoje profesije. I uz sve, i uz veliku nepravdu, do svoje smrti ponosno je nosio hipoteku dru\u0161tvene nepodobnosti. <\/p>\n

U svakoj prigodi, s rado\u0161\u0107u se prisjetim ovoga dragoga \u010dovjeka, i svih na\u0161ih dru\u017eenja i razgovora. Na tamo\u0161njem sudu uvijek su radili izvanredni suci i pravni stru\u010dnjaci. S puno razloga govorilo se o \u201eLjubu\u0161koj \u0161koli civilnog prava\u201c. Govorilo se da se na tom sudu, za kratko vrijeme, mo\u017ee nau\u010diti sve. U dru\u0161tvu takvih sudaca, zatekao sam i Nikicu Zeli\u0107a, kolegu iz sarajevskih studenskih dana. <\/p>\n

Na\u017ealost, prerana smrt zaustavila je jednu briljantnu suda\u010dku i pravosudnu karijeru. Ovih dana, u zaslu\u017enu mirovinu, po\u0161ao je Ante-Braco \u0160o\u0161e, dugogodi\u0161nji djelatnik i \u201eposebni upravitelj\u201csuda. Bez njega i foto-Joze, bez kroni\u010dara dru\u0161tvenih zbivanja, ova reporta\u017ea ne bi mogla biti \u201cljubu\u0161ka\u201c.

Tako je to bilo po\u010detkom sedmoga desetlje\u0107a\u2026<\/strong><\/p>\n

Kako u drugim op\u0107inskim sredi\u0161tima nije bilo odvjetni\u010dkih ureda, mostarski odvjetnici svakodnevno su putovali prema Ljubu\u0161kom i tamo\u0161njem sudu. To putovanje nije bilo ugodno. Prometna povezanost bila je rijetka i lo\u0161a, a ceste samo djelomi\u010dno asfaltirane. Ranim jutarnjim autobusom, s pospanim putnicima i mrzovoljnim voza\u010dima, lagano bi se uspinjali uz Kobilova\u010du i nastavili putovanje do ljubu\u0161kog autobusnog stajali\u0161ta. <\/p>\n

Nekoliko godina kasnije ceste su asfaltirane, promet se intenzivirao i sve je postalo lak\u0161e i jednostavnije. Na putu od \u010citluka do Mostarskih vrata, nije bilo dru\u0161tvenih ili obiteljskih objekata. Tek jedan zadru\u017eni dom i poneka stara obiteljska ku\u0107a. Tako je to bilo po\u010detkom sedmoga desetlje\u0107a minulog stolje\u0107a. Danas, na putu\u2026 od Me\u0111ugorja do Ljubu\u0161kog, na razdaljini od desetak kilometara, do\u010dekat \u0107e vas velebni sportski centar, veliko Etno selo, moderne tvornice i jo\u0161 modernije benzinske crpke. <\/p>\n

O vozilima i njihovom rasko\u0161i, ne treba ni pisati. Tako je mjesto kroz koje je autobus prolazio ujutro i vra\u0107ao se poslije podne, postalo sredi\u0161te dinami\u010dnim i najfrekventnijim prometom\u2026Ako ste prema Ljubu\u0161kom krenuli iz drugog pravca, put vas je morao provesti kroz lijepo ure\u0111enu \u010capljinu, pitoma i gusto naseljena mjesta\u00a0 – Trebi\u017eat i Studence. <\/p>\n

Na lijevoj obali rijeke Trebi\u017eat, u podno\u017eju vrha Burorovice, nalazi se drevni grad Ljubu\u0161ki. Njegova povijest, od anti\u010dkih vremena do srednjeg vijeka od Otomanskog carstva do Austro-Ugarske, od stare Jugoslavije do Nezavisne dr\u017eave Hrvatske, od nove Jugoslavije do Daytonskog sporazuma, mo\u017ee se sagledati u Muzeju Franjeva\u010dkog samostana Humac. Utemeljen davne 1884. godine, ovaj najstariji muzej u BiH bri\u017eno \u010duva burna stolje\u0107a ljubu\u0161ke povijesti. Ljubu\u0161ki danas doima se modernom, urbanom cjelinom s drevnim sakralnim objektima, gimnazijom, sportskom dvoranom, sna\u017enim malim gospodarstvom i modernim restoranima. <\/p>\n

U prigodi sje\u0107anja\u2026 <\/strong><\/p>\n

Na jednog znamenitog Ljubu\u0161aka, na preminulog velemajstora boja i kista Hame Ibrulja, bio sam u poslovnom carstvu poduze\u0107a Kerametal. Tu ve\u010der proveo sam u dru\u0161tvu prijatelja iz inozemstva. Ni meni niti njima nije bilo jasno-jesmo li mi, stvarno, u Ljubu\u0161kom ili nekom drugom bogatom kraju zapadne Europe?<\/p>\n

S ljubu\u0161kim, velja\u010dkim, vitinskim, rasto\u010dkim i beri\u0161kim poljem, obiljem vode iz rijeke Trebi\u017eat, Vrio\u0161tice i Studen\u010dice, s mediteranskom klimom i velikim brojem sun\u010danih dana, kraj se doima mjestom idealnim za ugodan \u017eivot. Blizina jadranskog mora, pomorske luke Plo\u010de i suvremene autoceste, ovom kraju otvara mogu\u0107nost jo\u0161 br\u017eega gospodarskog uzleta. Osobito turisti\u010dkog napretka. Prije nekoliko mjeseci, u vrijeme godi\u0161njih odmora, boravio sam u Sloveniji. <\/p>\n

U dnevnim novinama, u turisti\u010dkim prospektima, na radijskim i televizijskim postajama, putnik namjernik ne mo\u017ee odoljeti pozivima za posjet Bohinjskom jezeru i tamo\u0161njim slapovima. Takvim pozivima i sam podlegao. Po\u0161ao sam, tra\u017eio, i ne na\u0111oh ni\u0161ta \u0161to je nalik na slapove Ko\u0107u\u0161e. A da i ne govorimo o vodenom amfiteatru slapova Kravica! Te prirodne ljepote ne mogu se uspore\u0111ivati. \u010citao sam da je jedne prigode na\u0161 nobelovac Ivo Andri\u0107, nakon Po\u010ditelja, po\u017eelio posjetiti Vitinu i Kravice. Do\u0161av\u0161i u blizinu slapova, zastao je uz jedno stablo, uzeo nao\u010dale i rekao:-Kada pogledam ovu ljepotu, ra\u017ealim se nad onima koji ovo nisu vidjeli. A mo\u017eda su pro\u0161li ovom cestom!<\/p>\n

Zagrljeni novom autocestom i me\u0111ugorskim sveti\u0161tem, slapovi Kravica mogu postati najpo\u017eeljnijom turisti\u010dkom destinacijom u na\u0161oj zemlji. Na\u017ealost, danas na slapovima puno stvari izmaknulo je kontroli urbane ruke. A ona druga ruka, neodgovorno i sebi\u010dno, sve bi htjela podjarmiti svojoj namjeri i svom interesu. <\/p>\n

Nekada i toliko grubo, da \u010dovjeku ne preostaje ni\u0161ta drugo nego se u\u017easnut sagnut glavu. I pro\u0107i. A ba\u0161 na tom mjestu, podno \u0161irokih i visokih slapova, uz njihovu rumornu glazbu, \u010dovjek mo\u017ee osjetiti svu ljupkost prirode. I u tome u\u017eivati. . . I danas postoje ljudi koji se toj \u010daroliji ne mogu radovati. Nije lako pohraniti ponos i sje\u0107anje, djetinjstvo i odrastanje, zatvoriti ku\u0107na vrata i hambare, i sve to prepustiti zabludama\u201csvjetlije budu\u0107nosti\u201c. Za malu ili nikakvu naknadu. Za nagradu koja nije vrijedna jedne no\u0107i besane. A moralo ih je biti. . . U svakome zlu, prvi su dani najgori i najte\u017ei. <\/p>\n

Ni danas, kada pogledaju plavetnilo i rasko\u0161, nekada svojih slapova, ovim ljudima ne mo\u017ee biti bolje, ugodnije i veselije. Kako god-ovim prirodnim draguljima, mora se pokloniti posebna pa\u017enja da nam se, kako pi\u0161e veliki Goethe, \u201cdjeca sutra po \u0111ubri\u0161tima ne bi igrala\u201c. Ljubu\u0161ki kraj ima sve, i ni\u0161ta mu ne dostaje. <\/p>\n

Istina, jedna doma\u0107a, ljubu\u0161ka banka dobro bi do\u0161la. I vi\u0161e od toga-malo druga\u010dija daytonska dr\u017eava BiH.<\/p><\/div>\n

<\/p>\n

Josip Muselimovi\u0107 | VL<\/strong>
<\/span><\/div>\n
<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
\"ljubuski_copy\"Nije lako,\u00a0 na nekoliko stranica,\u00a0 sa\u017eeti burnu povijest jednoga drevnoga grada,\u00a0 predstaviti njegove kulturne znamenitosti i opisati njegove vrijedne i odva\u017ene ljude.
Nije lako,\u00a0 ali sam odlu\u010dio poku\u0161ati.\u00a0 Svaka pomisao o pisanju ljubu\u0161ke putopisne reporta\u017ee vra\u0107a me nekoliko desetlje\u0107a unatrag. <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":7632,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[25],"tags":[],"class_list":["post-7633","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kolumne-kolumne"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7633","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=7633"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7633\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/7632"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=7633"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=7633"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=7633"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}