Ako se hrvatski knji\u017eevni jezik prati od Ba\u0161\u0107anske plo\u010de do danas, nedvojben je zaklju\u010dak da je hrvatski jezik uvijek bio poseban jezik. Od konca 11. do sredine 19. st. na hrvatskom (\u010dakavskom, \u0161tokavskom i kajkavskom) nastala su brojna djela pa kad se ta rukopisna i knji\u017ena djelatnost usporedi s takvom djelatno\u0161\u0107u u drugih slavenskih naroda, onda je tako\u0111er nedvojben zaklju\u010dak da toliki broj vrijednih djela nema nitko od slavenskih naroda u tom razdoblju. Hrvati su nakon 1102. stalno bili pod vla\u0161\u0107u stranih zavojeva\u010da koji su nametali svoj jezik (mleta\u010dki, ugarski, njema\u010dki, turski, talijanski). Sustavno nametanje Hrvatima srpskoga jezika inicirali su Ilija Gara\u0161anin i Vuk Karad\u017ei\u0107 u 19. st. tvrde\u0107i da su Hrvati zapravo Srbi katoli\u010dke vjere. Od po\u010detka 19. st. vo\u0111ena je iz Beograda takva jezi\u010dna politika kojoj je cilj bio nametnuti Hrvatima srpski jezik kao razgovorni i knji\u017eevni. Ta se politika zasnivala na sustavnoj prisili uporabe srpskih termina i zabrani i potiskivanju iz uporabe hrvatskih termina. Nakon stjecanja hrvatske neovisnosti po\u010detkom 90-ih godina pro\u0161log stolje\u0107a hrvatski knji\u017eevni jezik se mo\u017ee napokon nesmetano razvijati.
Auburgerova knjiga je odmah nakon objavljivanja imala brojne pozitivne ocjene pa ju je jedan zagreba\u010dki nakladnik odlu\u010dio tiskati u hrvatskom prijevodu. Dogovori s autorom i njema\u010dkim izdava\u010dem su poodmakli, a onda je izdava\u010du netko pri\u0161apnuo da knjiga nije vrijedna pa su od tiskanja odustali i ne ispri\u010dav\u0161i se autoru. Na prijedlog akademika Stjepana Babi\u0107a knjigu smo preveli i objavili u Rijeci u\u0161av\u0161i tako u financijski rizik jer je Ministarstvo kulture za tisak te knjige odobrilo samo 10.000 kuna, a Ministarstvo znanosti 36.000 kuna \u0161to je tre\u0107ina njene proizvodne cijene. Auburgerovu knjigu bi trebala posjedovati svaka hrvatska knji\u017enica, kojih u Hrvatskoj ima vi\u0161e od 300, a Ministarstvo kulture je za te knji\u017enice otkupilo samo 20 primjeraka. U stru\u010dnim i znanstvenim krugovima u Hrvatskoj i inozemstvu za tu knjigu se zna pa je akademik Leopold Auburger zaslu\u017eio nagradu koju mu je dodijelila Ina za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu.<\/p>\n
Me\u0111u naslovima koje je objavila Va\u0161a ku\u0107a jest i knjiga \u201eHrvatski knji\u017eevni jezik i njegova norma\u201c Artura Bagdasarova, kroatista iz Moskve, autora\u00a0 koji sustavno prou\u010dava hrvatski jezik i njegovu povijest te svojim radom daje bitan doprinos – ne samo inozemnoj, ve\u0107 i kroatistici u Hrvatskoj. Nakladnik ste i urednik mnogih naslova s podru\u010dja jezikoslovlja. Koliko Ministarstvo kulture prepoznaje i podupire rad takvih autora i nakladni\u010dkih projekata?<\/strong><\/p>\n Moskovski kroatist Artur Bagdasarov studirao je filologiju u Petrogradu i odlu\u010dio se baviti hrvatskim jezikom \u0161to je prava rijetkost u Rusiji u kojoj su navikli sve jezike na \u0161tokavskim prostorima smatrati jednim jezikom. Njegova knjiga “Hrvatski knji\u017eevni jezik druge polovice 20. stolje\u0107a” jest knjiga o razlikama izme\u0111u hrvatskoga i srpskoga jezika, i to na svim gramati\u010dkim razinama: morfonolo\u0161koj, sintakti\u010dkoj, leksi\u010dkoj i semanti\u010dkoj. Navedenu knjigu smo preveli i objavili u Rijeci. I tu bi knjigu trebala imati svaka hrvatska knji\u017enica (gradska, \u017eupanijska, fakultetska, \u0161kolska…). Knji\u017enice uglavnom ne imaju novaca za kupnju, a\u00a0 Ministarstvo kulture otkupilo je za narodne knji\u017enice samo 20 primjeraka navedene knjige. Zanimljivo je da je to ministarstvo u istom ciklusu otkupilo 300 primjeraka posljednje zbirke nedavno preminule pjesnikinje Vesne Parun \u0161to dovoljno govori o kriterijima otkupa. Ministarstvo znanosti jo\u0161 nije ni objavilo natje\u010daj za potporu tiskanju znanstvenih knjiga u 2010., i vjerojatno ga ne \u0107e ni objaviti. Na tu je knjigu, sude\u0107i prema medijima, iznimno pozitivno reagirala javnost biv\u0161e Jugoslavije, te poneki u Hrvatskoj, ali zanimljivo je da se malo hrvatskih jezikoslovaca odredilo prema tomu. Za\u0161to? Izravan je bio opet A. Bagdasarov, a i L. Auburger o serbokroatizmu govori kao o \u201enekromanciji\u201c.<\/strong> \u0160to biste istaknuli, uz izdava\u0161tvo i ideologizaciju, kao glavne probleme u tretmanu hrvatskoga jezika od istra\u017eivanja, predstavljanja, jezi\u010dne kulture, pravopisa\u2026 <\/strong> Obnovili ste 1993. Hrvatsko filolo\u0161ko dru\u0161tvo u Rijeci te u njegovu okviru od 1995. organizirate me\u0111unarodni skup slavista\u00a0 na kojem sudjeluju brojni ugledni jezikoslovci\u2026 Koji su mu ciljevi i najve\u0107i dosezi? Objavljujete i ure\u0111ujete \u010dasopis Rije\u010d. <\/strong> Predmet Va\u0161ega\u00a0 u\u017eega znanstvenoga zanimanja jest onomastika. Autorom ste brojnih \u010dlanaka te vi\u0161e knjiga o hrvatskoj antroponimiji, toponimiji, itd. Kakvo je stanje u tom segmentu\u00a0 jezika i kulture\u00a0 danas?\u00a0 Javnost se pita, uz ostalo, i za\u0161to je takvo stanje s krematonimima, javnim nazivima koji su u velikom postotku strani\u2026 Postoji li na\u010din da se stanje pobolj\u0161a i kako?<\/strong> Vi ste autor “Rje\u010dnika posu\u0111enica iz turskoga jezika”, name\u0107e nam se danas usporedba s engleskim?<\/strong> I na kraju, o \u010demu najvi\u0161e ovisi budu\u0107nost hrvatskoga jezika?<\/strong> <\/p>\n
Ministarstvo kulture podupire tiskanje novih knjiga, kao i Ministarstvo znanosti, ali i jedno i drugo to radi naopako. Za dobivanje potpore od Ministarstva kulture dovoljno je ispuniti jedan formular s osnovnim podatcima o knjizi, autoru, izadava\u010du, prevoditelju i uredniku, Ministarstvo znanosti tra\u017ei jo\u0161 i rukopis i dvije pozitivne recenzije. Kriteriji potpore i otkupa knjiga veoma su proizvoljni, \u0161tovi\u0161e podlo\u017eni su i vanjskim intervencijama preko osoba koje su stranke instalirale u navedena ministarstva. Ni jedno ni drugo ministarstvo ne bi trebalo davati potporu za nevi\u0111eno djelo nego na osnovi ocjene kompetentnih stru\u010dnjaka otkupljivati najkvalitetnije tiskane knjige za gradske, \u017eupanijske, \u0161kolske, fakultetske i sveu\u010dili\u0161ne knji\u017enice. Kad bi se tako radilo, ne bi se doga\u0111alo da ministarstva sufinanciraju knjige problemati\u010dna sadr\u017eaja i pismenosti. I jo\u0161 ne\u0161to, u Hrvatskoj se ne zna, kao npr. u Francuskoj, kolika je ukupna naklada odre\u0111ene knjige i svih knjiga, a zna se, npr., koliko ima krava koje daju mlijeko. U Hrvatskoj, kao nigdje drugdje u Europi, postoji zakon koji regulira cijenu knjige, iako se zna da je knjiga roba dok se ne proda, a blago kad ju se pro\u010dita.
Nedavno je stru\u010dna i \u0161ira kulturna javnost burno reagirala na materijalnu potporu istog Ministarstva knjizi \u201eJezik i nacionalizam\u201c Snje\u017eane Kordi\u0107 u kojoj zastupa tezu da su hrvatski i srpski jedan “policentri\u010dni standardni jezik”, odnosno teze suprotne naporima kroatista i Ustavu Republike Hrvatske? <\/strong>
Ne postoji policentri\u010dan standardni jezik jer bi to zna\u010dilo da \u010detiri susjedne dr\u017eave (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija) imaju isti jezik, ali s varijantama. Bez obzira na to kolike su razlike me\u0111u varijantama, svaka varijanta je poseban standardni jezik. Kad to ne bi bilo tako, onda bi bugarski i makedonski, ukrajinski i rusinski, \u010de\u0161ki i slova\u010dki, ruski i bjeloruski, danski i norve\u0161ki, azerski i turski… bili policentri\u010dni standardni jezici jer imaju puno zajedni\u010dkih elemenata. U hrvatskom ustavu pi\u0161e da je slu\u017ebeni jezik hrvatski, a u srpskom ustavu da je srpski. Ne vjerujem da to Snje\u017eani Kordi\u0107 nije poznato, pa i drugima koji misle kao ona. Nastojati o\u017eivjeti ne\u0161to \u0161to je ve\u0107 dvadeset godina mrtvo, uzaludan je posao.<\/p>\n
To \u0161to su na knjigu “Jezik i nacionalizam” pozitivno reagirali uglavnom u srbijanskim medijima govori samo o tom da bi oni tamo htjeli da opet bude kako je bilo, a to je pak nemogu\u0107e. Be\u010dki, Novosadski i Zagreba\u010dki dogovor vi\u0161e se ne \u0107e ponoviti. Bilo je reakcija hrvatskih jezikoslovaca u hrvatskim glasilima koja nisu u vlasni\u0161tvu stranih gazda, tako\u0111er i na internetu (internacionalnoj mre\u017ei). Najbolja reakcija na knjigu “Jezik i nacionalizam” S. Kordi\u0107 jesu knjige “Hrvatski jezik i serbokroatizam” L. Auburgera i “Hrvatski knji\u017eevni jezik i njegova norma” A. Bagdasarova. Treba sve tri knjige pro\u010ditati, usporediti ih i spoznati istinu, a istina je na strani Auburgera i Bagdasarova.<\/p>\n
Hrvatski jezik je nacionalni jezik svih Hrvata, on je komunikacijski jezik ne samo Hrvata nego i svih koji se njime slu\u017ee u Hrvatskoj i izvan nje. Hrvatski jezik je standardni u mjeri u kojoj su standardni i svi drugi jezici. Hrvatski jezik je normativno ure\u0111en jezik u visokom postotku jer ima rje\u010dnike, gramatike, pravopise, enciklopedije, leksikone, ud\u017ebenike… U hrvatskom jeziku kao i u svakom drugom jeziku postoje odre\u0111ene nepravilnosti koje \u0107e biti otklonjene kad ih se spozna. Npr. sve do nedavno nije bilo grafijske razlike izme\u0111u glagolskoga priloga slijede\u0107i i pridjeva sljede\u0107i, izme\u0111u imenice svjetlo i pridjeva svijetlo, izme\u0111u imenice mjesto i priloga umjesto, izme\u0111u prijedloga pored i priloga osim… Jo\u0161 i danas se rabe rije\u010di nazo\u010dan, nazo\u010dnost, nazo\u010diti bez vokala u ispred konsonanta z (slovenski: navzo\u010den, navzo\u010dnost, navzo\u010diti), hrvatski bi trebalo biti: nauzo\u010dan, nauzo\u010dnost, nauzo\u010diti jer u hrvatskom postoji nauz- koji potje\u010de od navz- (npr. nauzgor).<\/p>\n
Hrvatsko filolo\u0161ko dru\u0161tvo, za razliku od Matice hrvatske, nije bilo zabranjeno nego je zbog bojazni od progona \u010dlanova prestalo djelovati. Rad rije\u010dkoga ogranka obnovili smo 1993. i objavili 48 knjiga i 12 godi\u0161ta \u010dasopisa Rije\u010d. Svake godine od 1995. naovamo organizirali smo redovite me\u0111unarodne skupove slavista na kojima je sudjelovalo i do 150 hrvatskih i inozemnih filologa koji se bave slavistikom. Skup je bio pozivni pa su u njegovu radu sudjelovali slavisti iz svih slavenskih zemalja, uvijek su bile obra\u0111ivane \u010detiri okvirne teme, dvije jezi\u010dne i dvije knji\u017eevne, ali su referenti mogli referirati i o temama izvan zadanih. Svi slavenski jezici su bili jezici referiranja pa je svatko referirao na svojem jeziku, a u raspravi je dolazila do izra\u017eaja \u010dinjenica da se Slaveni me\u0111usobno razumiju bez ve\u0107ih pote\u0161ko\u0107a.
Sve referate s tih skupova, a i druge, objavljivali smo u \u010dasopisu Rije\u010d, \u010dasopisu za slavensku filologiju, jedinom \u010dasopisu takve vrste u Hrvatskoj. U njem su \u010dlanci objavljivani na svim slavenskim jezicima, tako\u0111er i na drugima ako se je radilo o slavenskoj problematici. Uredni\u0161tvo \u010dasopisa je me\u0111unarodno (Rijeka, Mostar, Zagreb, Skopje, Ljubljana, Prag, Bratislava, Krakov, Gdanjsk, Kijev i Moskva).
Zbog novoga zakona o identifikacijskom broju bili smo primorani 2008. ogranak pretvoriti u samostalnu udrugu pod nazivom Hrvatsko filolo\u0161ko dru\u0161tvo Rijeka. Nastavili smo organizirati skupove slavista i izdavati \u010dasopis. Sve na\u0161e aktivnosti ovise o financijskoj pomo\u0107i Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, u manjoj mjeri \u017eupanije i grada. Ove godine Ministarstvo kulture je prestalo financirati na\u0161 me\u0111unarodni skup slavista, tako\u0111er i \u010dasopis Rije\u010d, Ministarstvo znanosti je znatno smanjilo sredstva potpore za skup i \u010dasopis, tako\u0111er i \u017eupanija i grad pa su to razlozi za\u0161to vi\u0161e ne \u0107emo organizirati skup i izdavati \u010dasopis, i jedno i drugo \u0107emo “ugasiti”.<\/p>\n
Kad se usporedi stanje javne pismenosti u Hrvatskoj i Sloveniji, ili pak u Francuskoj, mo\u017ee se zaklju\u010diti da je u Hrvatskoj visok stupanj javne nepismenosti. U sredstvima javnoga komuniciranja, u tiskovinama i knjigama, u javnim natpisima… mno\u0161tvo je odstupanja od pravopisnih i pravogovornih normi hrvatskoga jezika. Hrvatska mora, kao i Slovenija, utemeljiti pri Vladi Ured za hrvatski jezik i usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku, onakav kakav imaju npr. Francuska, [panjolska, Srbija, Makedonija, Ma\u0111arska, Slova\u010dka, Poljska i dr., te na osnovi toga zakona saknkcionirati svako javno odstupanje od normi hrvatskoga jezika. Ovih dana, npr. jedna zagreba\u010dka komercijalna televizija reklamira novu tursku seriju “G\u00fcm\u00fc\u015f” (tur. g\u00fcm\u00fc\u015f – srebro) izgovaraju\u0107i to kao gumu\u0161 umjesto gimi\u0161. U Sloveniji, koja dr\u017ei do svojega jezika, ne ima stranih imena i natpisa, osim imena stranih firmi. U Hrvatskoj ih je toliko da se stje\u010de dojam da je grad Zagreb negdje u Engleskoj. Druge zemlje o toj problematici imaju \u010ditave zakone, a u Hrvatskoj o tom govori samo 20. \u010dlanak Zakona o trgova\u010dkim dru\u0161tvima, i to da mogu biti strana imena, ali iz mrtvih jezika. Nigdje ne pi\u0161e koji su to mrtvi jezici, vjerojatno su mislili na latinski koji je zapravo slu\u017ebeni jezik Katoli\u010dke crkve. Iako latinski nitko ne govori na rimskim ulicama, zbog \u010dinjenice da je slu\u017ebeni jezik, on nije mrtvi jezik. Nered postoji i na podru\u010dju osobnih imena pa ako roditelji djetetu daju ime Snije\u017eana, umjesto Snje\u017eana, ni\u0161ta se tu ne mo\u017ee u\u010diniti zato \u0161to Hrvatska, kao npr. Francuska, ili \u010ce\u0161ka, ne ima popis osobnih imena koja su uskla\u0111ena s normama standardnoga jezika. I na podru\u010dju prezimena vlada nered pa tako ako netko upi\u0161e da mu je prezime Ami\u0111\u017ei\u0107, umjesto Amid\u017ei\u0107, ni tu se ni\u0161ta ne mo\u017ee u\u010diniti. I u imenima naselja vlada nered jer se npr. gora povrh Zagreba naziva Medvednica (kajkavski), a njen vrh Sljeme (\u0161tokavski) umjesto Sleme (kajkavski), s druge strane gore je selo Podsleme (kajkavski). Na podru\u010dju Zagreba i bli\u017ee okolice ima tridesetak toponima koji zavr\u0161avaju na -ec (Bliznec, Bor\u010dec, Brdovec, \u010crnkovec, \u010cernomerec, \u010cugovec, \u010culinec, Dankovec, Degidovec, De\u0161\u010devec, Dolec, Dragoljinec, Dubec, \u2030ur\u0111ekovec, Gra\u010dec, Ivanec, Jablanovec, Kraljevec, Ku\u010danec, Miro\u0161evec, Novoselec, Oporovec, Oto\u010dec, Remetinec, Retkovec, Slanovec, Stenjevec, Svibovec, [tefanovec, Te\u0161kovec, Vrhovec i Vugrovec), samo ih je sedam koji zavr\u0161avaju na -ac (Bukovac, Horvatovac, Jelenovac, Jordanovac, Mihaljevac i Tu\u0161kanac), a trebali bi, budu\u0107i da je to kajkavsko podru\u010dje, zavr\u0161avati na -ec (npr. Bukovec, a ne Bukovac). U imenima \u017eupanija postoje nepravilnosti pa ona sa sjedi\u0161tem u Splitu ima podatak da je dalmatinska, kao da one sa sjedi\u0161tem u Dubrovniku, [ibeniku i Zadru nisu dalmatinske. Nedaleko od Zagreba postoji selo Hrvatski Leskovac; pridjev hrvatski je dobio zbog Leskovca na jugu Srbije i \u0161tokavski naziv Leskovac umjesto kajkavski Leskovec. Sve te brojne probleme mo\u017ee rije\u0161iti samo Zakon o hrvatskom jeziku i Ured za hrvatski jezik.
Nedavno ste objavili knjigu “Talijanizacija istarskih prezimena”. Jezik je bio i ostao iznimno jako sredstvo u postizanju politi\u010dkih ciljeva. Kako je to bilo s prezimenima u Istri?<\/strong>
Istrom su, iako je u njoj ve\u0107insko stanovni\u0161tvo hrvatsko, sve do 1945. vladali tu\u0111inci koji su na podru\u010dju jezika i kulture ostavili traga. Vi\u0161estoljetna vladavina Mlet\u010dana donijela je u taj kraj brojne mletacizme. Ti su jezi\u010dni i kulturni utjecaji bili nenasilni. U 20. st., kad su Istrom zavladali talijanski fa\u0161isti, nasilno je na osnovi zakonskih odredaba provo\u0111ena talijanizacija istarskih imena i prezimena, s namjerom da se istarski Hrvati na taj na\u010din talijaniziraju i privedu u korpus talijanskoga naroda. Nakon 1945. sva talijanizirana prezimena su mogla biti vra\u0107ena u netalijanizirani oblik, ali na vlastiti zahtjev. Zahvaljuju\u0107i sa\u010duvanim dekretima danas znamo koja su to prezimena i kakve su promjene na njima izvr\u0161ene. U talijaniziranih prezimena se ipak vide hrvatski korijeni (Bakar\u010di\u0107 – Baccarini, \u010crnja – Cergna, Ili\u0107 – Illi, Korlevi\u0107 – Corlevi, Margeti\u0107 – Marghetti, Pavleti\u0107 – Pauletti, \u017dani\u0107 – Zanni, \u017dili\u0107 – Zilli…). Talijaniziranjem hrvatskoga prezimena ne mo\u017ee se postati pripadnik talijanskoga naroda, za to je pak potrebno imati vi\u0161estoljetne romanske (talijanske) korijene. <\/p>\n
Turci su u nekim hrvatskim krajevima vladali od sredine 15. pa do kraja 19. stolje\u0107a. Njihova okupacija ju\u017enoslavenskih prostora dovela je do velikih migracija prema zapadu, do izmjene narodne strukture cijelih ju\u017enoslavenskih pokrajina, a njihova vi\u0161estoljetna vladavina importirala je u narodne govore i narodne umotvorine brojne turcizme. Zbog islamizacije odre\u0111enoga broja podanika u te krajeve su importirani ne samo vjerski termini nego i osobna imena od kojih su mnoga motivirala prezimena. Mnogim naseljima su Turci dali svoja imena koja su ostala sve do danas. U “Rje\u010dniku posu\u0111enica iz turskoga jezika” ima vi\u0161e od 22.000 turcizama. Kad bi se popisali svi antroponimi i toponimi, taj bi broj bio i ve\u0107i. Posu\u0111ivanje iz turskoga jezika prestalo je koncem 19. st., posu\u0111ivanje iz srpskoga jezika koncem 20. st., a posu\u0111ivanje iz engleskoga po\u010delo je po\u010detkom 20. st. i ne zna se kada \u0107e zavr\u0161iti. Francuski jezik ima brane nekontroliranu prodoru anglizama, hrvatski jezik takve brane ne ima. Posu\u0111ivanja rije\u010di iz drugih jezika je uvijek bilo i bit \u0107e, samo i tu treba postojati mjera.
Zanima nas polo\u017eaj hrvatskoga jezika na me\u0111unarodnom planu: ovih dana mediji javljaju kako hrvatski jezik postaje 24. slu\u017ebeni jezik Europske unije? Je li neupitan\u00a0 me\u0111unarodni polo\u017eaj u Europskj uniji?
Europska unija ne \u0107e jo\u0161 dugo tolerirati uporabu tzv. malih jezika jer im to nije ekonomi\u010dno. Na prvom mjestu \u0107e biti engleski jer je to jezik euro-ameri\u010dke masonerije, financijskih institucija, multinacionalnih kompanija i krupnih kapitalista. Prema tzv. malim jezicima \u0107e se postupno razviti isti odnos kakav postoji u Francuskoj, a taj je da postoji samo jedan standardni i slu\u017ebeni jezik. Problem nametanja globalizacijskoga engleskoga jezika uo\u010dili su ve\u0107 i u Njema\u010dkoj u kojoj kao gljive poslije ki\u0161e ni\u010du udruge za za\u0161titu i o\u010duvanje njema\u010dkoga jezika. Zbog ekonomi\u010dnosti tzv. mali jezici \u0107e biti gurnuti na marginu, to \u0107e biti sudbina svih pa i hrvatskoga jezika. Ali, ni\u0161ta na svijetu nije vje\u010dno pa ni ta nazovidr\u017eava koja nije pristala da ju blagoslovi pokojni papa Karol Wojtyla.<\/p>\n
Kakva \u0107e biti budu\u0107nost hrvatskoga jezika, ovisit \u0107e uglavnom o nama samima. Hrvatski jezik je danas u lo\u0161ijem polo\u017eaju nego \u0161to je bio u Jugoslaviji. Ne ugro\u017eavaju hrvatski jezik ni srbizmi ni anglizmi nego na\u0161 nemaran odnos prema vlastitomu jeziku. U hrvatskim osnovnim \u0161kolama hrvatski jezik se u\u010di, a u hrvatskim srednjim \u0161kolama hrvatski jezik se uglavnom ne u\u010di jer je program pretrpan nastavnim jedinicama iz knji\u017eevnosti koje se obra\u0111uju nau\u0161trb jezi\u010dnih jedinica tako da se jezika “\u010dalabrcne” samo prije pisanja \u0161kolske zada\u0107e. \u010cetiri godine neu\u010denja hrvatskoga jezika dovoljno je da u\u010denici zaborave i ono \u0161to su nau\u010dili u osnovnoj \u0161koli. Tu le\u017ei uzrok sveop\u0107e javne nepismenosti i nemarna odnosa prema vlastitomu jeziku. Svatko pi\u0161e i govori kako ho\u0107e i ne postoje nikakve sankcije za lo\u0161e napisanu i izgovorenu rije\u010d. Rje\u0161enje je da se hrvatski jezik u \u0161kolama odvoji od knji\u017eevnosti i da se prou\u010dava sustav jezi\u010dnih znakova i jezi\u010dnih zakonitosti. I na fakultetima ga treba studirati odvojeno od knji\u017eevnosti jer je knji\u017eevnost umjetnost, jezik je pak ne\u0161to drugo. Jezik se najmanje ostvaruje u umjetni\u010dkim djelima, znatno vi\u0161e u govoru i sredstvima javnoga komuniciranja. Nemaran odnos prema jeziku postoji jo\u0161 od hrvatskih vukovaca koji su smatrali da je jezik narodne knji\u017eevnosti alfa i omega jezi\u010dne umje\u0161nosti pa je od tada u gramatikama najvi\u0161e primjera iz narodnih pripovjedaka. Nemaran odnos prema jeziku postoji i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, tako da Hrvatska nije nikakva iznimka.
Hrvatskomu jeziku najvi\u0161e \u0161tete mogu nanijeti Hrvati koji nisu nacionalno osvije\u0161teni, oni kojima je svejedno ho\u0107e li \u017eivjeti u Hrvatskoj ili Zambiji, oni koji lako pristaju da budu tu\u0111inu sluge, oni kojima je novac jedino mjerilo vrijednosti, oni kojima je ljep\u0161e i dra\u017ee sve \u0161to je strano. Ipak, dok bude nacionalno svjesnih Hrvata, bit \u0107e i hrvatskoga jezika jer je jezik prvi i najva\u017eniji element osobnoga i narodnoga identiteta jer dok govorim (kao osoba), jesam i postojim ili dok govorimo (kao narod), jesmo i postojimo.<\/div>\n![\"milan_nosic\"](\"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2010\/11\/novo_jesen_milan_nosic.gif\")
Milan Nosi\u0107 ro\u0111en je 5. srpnja 1946. godine u Radi\u0161i\u0107ima kod Ljubu\u0161koga. Osmogodi\u0161nju \u0161kolu i gimnaziju zavr\u0161io je u Ljubu\u0161kom.\u00a0 Studirao je kroatistiku i bohemistiku, na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Rijeci. Do sada je objavio 14 knjiga <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":7825,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[22],"tags":[],"class_list":["post-7826","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kultura-kultura"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7826","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=7826"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7826\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/7825"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=7826"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=7826"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=7826"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}