{"id":911,"date":"2009-05-25T18:08:02","date_gmt":"2009-05-25T16:08:02","guid":{"rendered":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/2009\/05\/25\/milan-nosi-peat-humskoga-kneza-miroslava\/"},"modified":"2009-05-25T18:08:02","modified_gmt":"2009-05-25T16:08:02","slug":"milan-nosi-peat-humskoga-kneza-miroslava","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/milan-nosi-peat-humskoga-kneza-miroslava\/","title":{"rendered":"Milan Nosi\u0107 – Pe\u010dat humskoga kneza Miroslava"},"content":{"rendered":"

\"pecat\"Pe\u010dat humskoga kneza Miroslava[1] bio je pohranjen u Zavi\u010dajnom muzeju na Humcu[2] kod Ljubu\u0161koga od 10. svibnja 1903. do konca velja\u010de 1945. god. kad ga je u svojoj ta\u0161ni odnio zapovjednik[3] (komesar) partizanske jedinice koja je tih dana boravila u ljubu\u0161kom kraju.
U popisu izlo\u017eaka muzeja na Humcu bilo je pod brojem 195. za god. 1903. (10. svibnja) uz pe\u010dat humskoga kneza Miroslava navedeno sljede\u0107e: “Mili\u0107evi\u0107 Luka sa Humca, darovao je pred 6 godina pe\u010dat (muhur) iz kositra kneza humskog Miroslava r. a. Stephanosa. Na\u0161ao pe\u010dat u Lugovim u Beri\u0161u[4].” Sarajevski arheolog \u0106iro Truhelka[5] je boravio na Humcu 1903. god. radi izu\u010davanja ru\u0161evina rimskoga logora, posjetio je obli\u017enji samostan i njihov muzej te je tada u svoju terensku bilje\u017enicu na posebom listu papira zabilje\u017eio tekst aversa i reversa, izradio tupom stranom olovke kopiju lica i nali\u010dja toga pe\u010data. List papira Truhelka je podijelio vodoravnom crtom na dva dijela: gornji dio sadr\u017ei kopije aversa (lijevo) i reversa (desno), a ispod aversa upisano je ime Humac. Donji dio Truhelka je uspravnom crtom podijelio tako\u0111er na dva dijela: lijevo je tekst, a desni dio je ostao prazan.<\/p>\n

Miroslavov pe\u010dat je nastao izme\u0111u 1190. i 1199. god., dakle u doba kad je taj knez vladao cijelim Humom. Pe\u010dat je bio od olova, a ne od kositra kako je to navedeno u bilje\u0161ci inventara huma\u010dke zbirke. Nastao je koncem 12. stolje\u0107a Na reversnoj strani jasno se vidi povr\u0161inska krivudava udubina i to sredinom od vrha do dna kuda je bila provu\u010dena tanka vrpca koja je istrulila. Vrpcom je pe\u010dat s doljnje strane bio pri\u010dvr\u0161\u0107en za darovnicu (povelju) kakvoj crkvi ili kakvu plemi\u0107u (fudalcu). Na aversnoj strani pe\u010data tako\u0111er je vidljiva napuklina od vrha do dna, ali znatno tanja i pli\u0107a od one na reversnoj strani. Na dnu i vrhu te povr\u0161inske udubine dio pe\u010data je o\u0161te\u0107en tako da su o\u0161te\u0107enja ve\u0107a na aversnoj nego na reversnoj strani, ve\u0107a su u doljnjem nego u gornjem dijelu. O\u0161te\u0107enje u gornjem dijelu se\u017ee do unutarnjega ruba prstena, ono u doljnjem dijelu se\u017ee do slova\u0433 u tre\u0107em redu tako da su slova \u043b\u0430 u \u010detvrtom redu potpuno uni\u0161tena. Pe\u010dat ima oblik donekle nepravilnoga kruga promjera 43 \u2013 47 mm. Na olovnu masu je utisnut pe\u010dat promjera 36 \u2013 37 mm. Pe\u010datna polja na aversu i reversu obrubljena su prstenom \u0161irine 3 \u2013 4 mm bez ikakvih znakova unutar njega. Pe\u010datna polja su krugovi promjera 33 mm. Unutar pe\u010datnoga polja na aversu utisnut je \u0107irili\u010dki tekst, a na reversnoj strani nalazi se lik sv. Stjepana i ime toga svetca na gr\u010dkom jeziku.<\/p>\n

Na po\u010detku tekstovnoga dijela na aversnoj strani utisnut je kri\u017e jednakih krakova koji je zapravo uobi\u010dajeni invokacijski grafijski znak. \u0106irili\u010dki tekst se sastoji od \u010detiriju rije\u010di koje su raspore\u0111ene u \u010detiri reda tako da su tre\u0107a i \u010detvrta rije\u010di zbog svoje du\u017eine iza \u010detvrtoga slova morale biti prelomljene. Tekst glasi:<\/p>\n

+ \u043f\u0454\u0447\u0430\u0442\u044a<\/p>\n

\u043a\u043d\u0454\u0437\u0430 \u0445\u043b\u043c\u044c<\/p>\n

\u0441\u043a\u043e\u0433\u0430 \u043c\u0438\u0440\u043e<\/p>\n

\u0441\u044c(\u043b\u0430)\u0432\u0430<\/p>\n

Tekst je strukturiran tako da je prva rije\u010d temeljna, a ostale tri su u atributivnom odnosu prema njoj i zna\u010de pripadnost toga pe\u010data humskomu knezu Miroslavu. Tekst se sastoji od triju imenica i jednoga pridjeva koji je na poziciji iza imenice.<\/p>\n

Kad se uzmu u obzir i dva o\u0161te\u0107ena slova, cijeli tekst je imao 30 slova. Truhelka je vidio slovo manje, dakle 29 slova zato \u0161to je pretpostavio da je nao\u0161te\u0107enom dijelu bilo samo jedno slovo. Ako se ima u vidu visina i \u0161irina slova na pe\u010datu, onda se zasigurno mo\u017ee zaklju\u010diti da su na o\u0161te\u0107enom dijelu bila dva slova, i to slova\u043b\u0430. Pavao An\u0111eli\u0107 [6] je tako\u0111er vidio 30 slova. [1: 278] Pote\u0161ko\u0107a u \u010ditanju navedenoga \u0107irili\u010dkoga teksta ne ima, a jedinu pote\u0161ko\u0107u \u010dini zapravo drugo slovo u \u010detvrtom redu koje je najvjerojatnije stilizirani poluvokal \u044c, iako je vi\u0161e nalik na slovo o. Mogu\u0107e je da je izgledu toga slova pridonio i sam Truhelka koji je nakon u\u010dinjene kopije suhom olovkom poja\u010davao neka slabo vidljiva slova, pa i ovo nastoje\u0107i ga grafijski izjedna\u010diti s istim slovom na kraju drugoga reda. Poluvokalu\u044c u toj rije\u010di i nije mjesto, nego samo poluvokalu \u044a na kraju (\u043c\u0438\u0440\u043e\u0441\u043b\u0430\u0432\u044a), pa se ta pogre\u0161ka mo\u017ee pripisati nepoznatomu tekstopiscu koji je vjerojatno autor jo\u0161 jednoga pe\u010data kneza Miroslava, i to onoga iz 1190. god. u kojem se u istoj rije\u010di i na istom mjestu nalazi isti poluvokal. Tekstopisac je ina\u010de razlikovao poluvokale\u044a i \u044c [7] \u0161to je vidljivo u prve i tre\u0107e rije\u010di: \u043f\u0454\u0447\u0430\u0442\u044a i \u0445\u043b\u043c\u044c\u0441\u043a\u043e\u0433\u0430. Zbog ograni\u010denoga prostora u pe\u010datnom polju tri puta je tekstopisac vezao po dva slova tako da je desna okomica prvoga slova postala istovremeno lijeva okomica drugoga slova:\u043d\u0454 za \u043d\u0454 u rije\u010di \u043a\u043d\u0454\u0437\u0430, \u043c\u044c za \u043c\u044c u rije\u010di \u0445\u043b\u043c\u044c\u0441\u043a\u043e\u0433\u0430 i \u043c\u0438 za \u043c\u0438 [8] u rije\u010di \u043c\u0438\u0440\u043e\u0441\u044c(\u043b\u0430) \u0432a.<\/p>\n

U sredini reversa pe\u010data nalazi se lik sv. Stjepana, patrona kneza Miroslava. Lik svetca je u stoje\u0107em stavu i ra\u0161irenih ruku. U desnoj ruci svetac dr\u017ei nekakav duga\u010dak predmet koji je u doljnjem dijelu naboran, iznad \u0161ake vidljiva je dr\u0161ka. U lijevoj ruci dr\u017ei nekakav u odnosu na prethodni upola kra\u0107i ali i \u0161iri predmet koji se jednim dijelom nalazi iznad \u0161ake. Te\u0161ko je odrediti o kakvim se predmetima radi i kakva im je simbolika. Svetac je odjeven u usku i dugu haljinu koja mu se\u017ee ispod koljena, a na glavi mu se s desne strane jasno ocrtava aureola. U slobodnom dijelu pe\u010datnoga polja nalazi se s obiju strana lika sv. Stjepana tekst pisan stiliziranim gr\u010dkim pismom.<\/p>\n

Lijevo od lika sv. Stjepana utisnuto je polukru\u017eno \u0161est, a na desnoj pet gr\u010dkih slova. Tekst na lijevoj strani je sljede\u0107i: \u03b1\u03b3\u03c2 \u03c3\u03c4\u03b5, a na desnoj \u03c6\u03b1\u03bd\u03bf\u03c2. Prva tri slova \u03b1\u03b3\u03c2 na lijevoj strani jesu pokrata gr\u010dke rije\u010di \u03ac\u03b3\u03b9\u03bf\u03c2 (‘sveti’), a sljede\u0107a tri slova \u03c3\u03c4\u03b5 jesu prvi dio imena \u03c3\u03c4\u03b5\u03c6\u03b1\u03bd\u03bf\u03c2.<\/p>\n

I na kraju nekoliko rije\u010di o nastanku i nestanku pe\u010data. Knez Miroslav je Humom vladao od 1169. do 1199. god. Pe\u010dat je vjerojatno nastao koncem toga razdoblja. Njime su potvr\u0111ivane plemi\u0107ke povelje, darovnice i pisma. Kad je taj pe\u010dat bio na\u0111en 1897. god. u Ljubu\u0161kom polju, bio je smje\u0161ten u Zavi\u010dajni muzej na Humcu iz kojega ga je u velja\u010di 1945. god. odnio u svojoj ta\u0161ni zapovjednik[9] partizanske jedinice koja je tih dana boravila u tom kraju. Ne zna se kakva je bila daljnja sudbina toga pe\u010data; mo\u017eda je izgubljen, a mo\u017eda je danas u vlasni\u0161tvu nekoga anonimnoga vlasnika.<\/p>\n

Izvor i literatura<\/p>\n

[1] Pavao An\u0111eli\u0107, Pe\u010dat humskoga kneza Miroslava. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966., str. 277. \u2013 280.<\/p>\n

[2] Mahmud Konjhod\u017ei\u0107, Kronika o Ljubu\u0161kom kraju, Veselin Masle\u0161a, Sarajevo, 1981.<\/p>\n

[3] Andrija Niki\u0107, Ljubu\u0161ki kraj za turske vladavine (od 12. stolje\u0107a do 1878.), Mostariensia, sv. 15., str. 123. \u2013 178., Mostar, 2002.<\/p>\n

[4] \u0110uro To\u0161i\u0107, Trg Drijeva u srednjem vijeku. Veselin Masle\u0161a, Sarajevo, 1987.<\/p>\n

[1] Kad je bizantski car Manuel I. Komnen pobijedio Ugre 1168. god. i osvojio zemlje ju\u017eno od Save i Dunava, oduzeo je vlast ra\u0161komu \u017eupanu Desimiru koji je bio protiv bizanstske vlasti. Upravu na tim novoosvojenim podru\u010djima bizantski car je dodijelio \u010detvorici sinova kneza Zavide: Tihomiru, Stracimiru, Miroslavu i Nemanji. Tihomir je bio glavni \u017eupan kojega je najmla\u0111i brat Nemanja zbacio s vlasti i pobijedio u bitci kod Pantina na Kosovu 1170. god. Stracimir je na upravu dobio sjeverozapadnu Ra\u0161ku do rijeke Drine, Nemanja ju\u017enu Ra\u0161ku sve do Dubo\u010dice i Morave na istoku, a Miroslav je dobio Polimlje i Hum. Nakon smrti cara Manuela 1180. god. Stjepan Nemanja je znatno pro\u0161irio podru\u010dja kojima je samostalno vladao. I njegov brat Miroslav je ostavio vidljiv trag u povijesti. Ne zna se kada je ro\u0111en, a umro je 1199. god. Polimljem i Humom je upravljao od 1169. do 1999. god. Bio je o\u017eenjen sestrom bosanskoga bana Kulina koja je, prema izjavi Vukana Nemanji\u0107a, bila patarenka. Knez Miroslav je ve\u0107 1181. god. na se navukao bijes papinske kurije zbog vi\u0161e razloga: za\u0161titio je neretvanske plemi\u0107e Ka\u010di\u0107e koji su bili kamenovali splitskoga biskupa Rajnerija, zadr\u017eao je biskupov novac i \u010dasto je ometao ustoli\u010denje biskupa na podru\u010dju svoje kne\u017eevine zbog \u010dega ga je neki papinski legat javno prokleo. Nakon smrti bizantskoga cara Manuela I. i on je nastojao pro\u0161iriti svoju kne\u017eevinu pa je tako 18. kolovoza 1184. god. s bra\u0107om Stracimirom i Nemanjom zaratio protiv Dubrovnika koji je pak pobijedio Miroslavovu flotu kod Kolo\u010depa, a Stracimirovu kod Kor\u010dule. Nakon toga je 1186. god. utana\u010den mir koji je Dubrov\u010danima omogu\u0107io nesmetano trgovinu u trima kne\u017eevinama, a trojici Zavidinih sinova trgovanje \u010dak i u gradu Dubrovniku. Knez Miroslav je stolovao u gradu Stonu, ali je \u010desto boravio i u gradu Blagaju kod Mostara. Ljubu\u0161ko podru\u010dje je pripadalo njegovoj kne\u017eevini. Nakon smrti kneza Miroslava naslijedio ga je desetogodi\u0161nji sin Andrija kojega su humski plemi\u0107i zajedno s njegovom majkom protjerali iz Huma. Tada je Humom od Cetine do Kotora zavladao Andrijin brat Petar (1220-ih god.), a kasnije sinovac Toljen kojega je 1239. god. knez Andrija uz pomo\u0107 ra\u0161koga kneza zbacio s vlasti. Knez Miroslav je poznatiji po evan\u0111elistaru koji je dijak Grigorije prepisao za njegove potrebe. Taj se evan\u0111elistar u literaturi nazivaMiroslavovo evan\u0111elje umjesto Miroslavov evan\u0111elistar . Uz rije\u010d evan\u0111elje se mogu dodavati samo imena \u010detiriju evan\u0111elista: Marka, Matije, Luke i Ivana, ali ne i kneza Miroslava. Evan\u0111elistari dakle sadr\u017ee dijelove evan\u0111elja ili cijela evan\u0111elja navedenih evan\u0111elista. Uz ime kneza Miroslava ponegdje je u literaturi i na internetskim stranicama vezan patronim Nemanji\u0107 \u0161to je pogre\u0161no zato \u0161to je taj patronim tvoren od imena Nemanja, a to je pak bio njegov brat. Otcu im je bilo ime Zavid (Zavida) pa je patronim kneza Miroslava zapravo Zavidi\u0107 (Zavidovi\u0107), a ne Nemanji\u0107.<\/p>\n

[2] Humac kod Ljubu\u0161koga danas je poznat po ostatcima rimskoga logora, franjeva\u010dkom samostanu, crkvi sv. Ante, zavi\u010dajnom muzeju, knji\u017enici, glasiluKr\u0161ni zavi\u010daj…<\/p>\n

[3] Autor ovih redaka je u kolovozu 1983. god. na Humcu razgovarao s fra Bonom Rup\u010di\u0107em, autorom teksta o Huma\u010dkoj plo\u010di, koji mi je objasnio kako je nestao pe\u010dat kneza Miroslava. Tada je fra Bono ve\u0107 bio star i bole\u017eljiv, ali se je nadao da \u0107e do\u0107i dan kad \u0107e se i o sudbini toga pe\u010data mo\u0107i slobodno pisati, a da se ne zavr\u0161i u zatvoru.<\/p>\n

[4] Lokaliteti Lugovi i Beri\u0161 nalaze se u Ljubu\u0161kom polju.<\/p>\n

[5] \u0106iro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesni\u010dar likovnih umjetnosti, ro\u0111en je u Osijeku 2. velja\u010de 1865. god. Pu\u010dku \u0161kolu i ni\u017ee razrede gimnazije zavr\u0161io je u Osijeku gdje mu je otac, podrijetlom \u010ceh, bio u\u010ditelj. Vi\u0161e razrede gimnazije poha\u0111ao je u Zagrebu. Studij filozofije, arheologije i povijesti likovnih umjetnosti poha\u0111ao je na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu (1882. \u2013 1885.). Doktorirao je 1885. god. obraniv\u0161i disertaciju o slikaru Andriji Meduli\u0107u. Prvo zaposlenje dobio je u Sarajevu gdje je 1886. god. postao kustos budu\u0107ega Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine sa zadatkom da taj muzej u osnivanju pripremi za otvorenje (1888.). Nadao se je da \u0107e se nakon toga vratiti u rodni Osijek, ali je ostao \u010detiri desetlje\u0107a u Sarajevu. Pod kraj slu\u017ebe imenovan je profesorom arheologije i povijesti likovnih umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skopju gdje je ostao do umirovljenja 1931. god. Zadnjih desetak godina \u017eivota proveo je u Zagrebu. Kao kustos Truhelka je uredio bosanske paviljone na izlo\u017ebama u Budimpe\u0161ti (1896.), Bruxellesu (1897.) i Parizu (1900.). Godine 1905. naslijedio je Kostu Hermana na mjestu upravitelja Zemaljskoga muzeja i urednikaGlasnika Zemaljskoga muzeja (do 1920.). Zaslu\u017ean je \u0161to je Zemaljski muzej dobio novu zgradu 1913. god. Truhelka je svojim radom dao prepoznatljiv pe\u010dat sarajevskomu Zemaljskomu muzeju: bio je dugogodi\u0161nji kustos, organizator izlo\u017eaba, ravnatelj muzeja, urednik glasila, upravitelj etnografske i historijske zbirke. Njegovom zaslugomGlasnik Zemaljskoga muzeja je postao veoma cijenjen europski znanstveni \u010dasopis. Truhelka je bio polihistor, uspje\u0161no se je bavio raznim temama, ponajvi\u0161e historiografijom i etnologijom. Za potrebe svojih arheolo\u0161kih, historijskih i etnolo\u0161kih istra\u017eivanja nau\u010dio je albanski i turski jezik. Ustrojio je etnografsku zbirku u Zemaljskom muzeju. Izuzetno je zna\u010dajan njegov doprinos u prou\u010davanju povijesti srednjovjekovne Bosne; izu\u010davao je bosanske ste\u0107ke, pismo bosanicu, imena naselja, stare novce i druge ostatke materijalne kulture, te politi\u010dke, dru\u0161tvene, ekonomske, kulturne i vjerske prilike u Bosni i Hercegovini. Bavio se je i prethistorijom pa je istra\u017eivao grobi\u0161te na Glasincu (ilirski grobovi), sojeni\u010diko naselje u Doljnjoj Dolini (prapovijesno naselje), te rimske i ranokr\u0161\u0107anske spomenike. Napisao je mno\u0161tvo kra\u0107ih i du\u017eih tekstova o prapovijesnim, rimskim i srednjovjekovnim nalazima, o bosanskim poveljama i turskim ispravama, o ste\u0107cima i njihovoj likovnoj simbolici, o rimskom i srednjovjekovnom novcu i dr. Ovdje \u0107emo kronolo\u0161ki navesti dvadesetak njegovih radova koji najbolje pokazuju \u010dim se je sve bavio:Starobosanski pismeni spomenici (1894.), Starobosanski natpisi (1895.), Slavonski banovci (1897.), Osvrt na sredovje\u010dne kulturne spomenike Bosne (1900.), Djevoja\u010dki grob (1901.), Dr\u017eavno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka (1901.), Kraljevski grad Jajce (1904.), Na\u0161i gradovi (1904.), Arnautske pri\u010de (1905.), Crtice iz srednjeg vijeka (1908.), Dubrova\u010dke vijesti o godini 1463. (1910.), Tursko-slavjenski spomenici dubrova\u010dke arhive (1911.), Gazi Husrefbeg (1912.), Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistori\u010dko (1914.), Histori\u010dka podloga agrarnog pitanja u Bosni (1915.), Das Testament des Gost Radin (1916.), Stari turski zakonik za Bosnu (1917.), Konavoski rat 1430. \u2013 1433. (1917.), Nekoliko misli o rje\u0161enju bosanskog agrarnog pitanja (1918.), Sojenica kao ishodi\u0161te pontifikata (1930.), Starokr\u0161\u0107anska arheologija (1931.), O porijeklu bosanskih Muslimana (1934.), Studije o podrijetlu: Etnolo\u0161ka razmatranja iz Bosne i Hercegovine (1941.), Uspomene jednog pionira (1942.). O Truhelki su napisani brojni radovi, \u010dak je objavljen i jedan zbornik njemu u \u010dast (Zagreb, 1994.). \u0106iro Truhelka je umro u Zagrebu 18. rujna 1942. god.<\/p>\n

[6] Pavao An\u0111eli\u0107 je ro\u0111en 1920. god. u Sulti\u0107ima kod Konjica. Zavr\u0161io je franjeva\u010dku gimnaziju u Visokom te studij prava u Zagrebu. Radio je kao sudac, zatim u Zavodu za za\u0161titu spomenika kulture u Sarajevu, pa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do umirovljenja. Doktorirao je u Beogradu. Bavio se je arheologijom, heraldikom, topografijom i kulturnom historijom srednjovjekovne Bosne. Svoje je kra\u0107e radove objavljivao uglavnom uGlasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Objavio je i nekoliko knjiga: o Konjicu, Pe\u010datima, Bobovcu i Sutiskoj, a ima i zapa\u017eene dijelove u knjigama drugih autora, npr. u knjizi o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, o Visokom i u knjigama o nekim \u017eupama. U Arheolo\u0161kom leksikonu Bosne i Hercegovine obradio je nekoliko lokaliteta koji se ti\u010du srednjovjekovne Bosne.<\/p>\n

[7] P. An\u0111eli\u0107 se je, kad je rije\u010d o poluvokalima, slu\u017eio zastarjelom terminologijom nazvav\u0161i \u044a debelim poluglasom, a \u044c tankim poluglasom. To su ina\u010de veoma kratki vokali koji u rije\u010dima imaju slogotvornu funkciju, \u044a je stra\u017enjojezi\u010dni (nepalatalni), a \u044c prednjojezi\u010dni (palatalni).<\/p>\n

[8] P. An\u0111eli\u0107 nije bio filolog pa su mu se u tekstu pojavile neke pogre\u0161ke, tako npr. misli da je u rije\u010di \u0445\u043b\u043c\u044c\u0441\u043a\u043e\u0433\u0430 poluvokal \u044c trebao biti ispred slova \u043c, a ne iza njega iako svi odnosni pridjevi imaju taj poluvokal ispred tvorbenoga nastavka \u2013ski. Kad je pak poluvokal ispred slova\u043c, onda je to \u044a kao u rije\u010di \u0445\u043b\u044a\u043c\u044a. An\u0111eli\u0107 \u0107irili\u010dko slovo \u043d bilje\u017ei latini\u010dkim slovom N tvrde\u0107i da u rije\u010di \u043a\u043d\u0454\u0437\u0430 to slovo ima neobi\u010dnu formu iako se tekstopiscu ne ima \u0161to prigovoriti glede slova \u043d. U Truhelkinoj kopiji, kojom se je An\u0111eli\u0107 jedino i slu\u017eio, jasno se vidi da je u rije\u010di \u043a\u043d\u0454\u0437\u0430 na drugoj poziciji slovo \u043d koje ima popre\u010dnu crticu. Nadalje, An\u0111eli\u0107 \u0107irili\u010dko slovo \u043d vidi kao \u0438 jer na kopiji pe\u010data kosa crtica nije dovoljno izra\u017eena \u0161to mo\u017ee biti i ishod lo\u0161a Truhelkina kopiranja.<\/p>\n

[9] Pavao An\u0111eli\u0107 nije znao pravu istinu o pe\u010datu kneza Miroslava. Evo njegovih rije\u010di: \u00abLetimi\u010dnim provjeravanjem u arheolo\u0161koj zbirci Franjeva\u010dkog samostana na Humcu kod Ljubu\u0161kog nisam mogao prona\u0107i ovoga pe\u010data. Mala samostanska zbirka, osnovana jo\u0161 80-tih godina pro\u0161loga vijeka ima zanimljivog arheolo\u0161kog materijala, koji je, na\u017ealost, nesre\u0111en. U toku rata mnogih predmeta je nestalo, a sama zbirka je zbog bombardiranja zgrade vi\u0161e puta premje\u0161tana iz jedne prostorije u drugu. Moglo se desiti da je pe\u010dat odnesen, ali nije isklju\u010dena mogu\u0107nost ni da je zagubljen prilikom preno\u0161enja. Postoji jedan tra\u010dak nade da je zagubljen u samoj zbirci i da \u0107e se jedanput ponovo prona\u0107i, ukoliko ga korozija ne bude potpuno uni\u0161tila.\u00bb [1: 277]<\/p>\n

\u010clanak u .pdfu<\/a><\/p>\n

dr. sc. MILAN NOSI\u0106, izv. prof. l LJ::portal<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\"pecat\"Pe\u010dat humskoga kneza Miroslava[1] bio je pohranjen u Zavi\u010dajnom muzeju na Humcu[2] kod Ljubu\u0161koga od 10. svibnja 1903. do konca velja\u010de 1945. god. kad ga je u svojoj ta\u0161ni odnio zapovjednik[3] (komesar) partizanske jedinice koja je tih dana boravila u ljubu\u0161kom kraju.
U popisu izlo\u017eaka muzeja na Humcu bilo je pod brojem 195. za god. 1903. (10. svibnja) uz pe\u010dat humskoga kneza Miroslava navedeno sljede\u0107e: “Mili\u0107evi\u0107 Luka sa Humca, darovao je pred 6 godina pe\u010dat (muhur) iz kositra kneza humskog Miroslava r. a. Stephanosa. Na\u0161ao pe\u010dat u Lugovim u Beri\u0161u[4].” <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[25],"tags":[],"class_list":["post-911","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-kolumne-kolumne"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/911","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=911"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/911\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=911"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=911"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=911"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}