Prošlo je jedanaest godina od atentata i smrti Joze Leutara, doministra unutarnjih poslova, zastupnika u federalnom Parlamentu i člana predsjedništva HDZ-a BiH. Od tada do danas u Fedraciji i Sarajevu ne prestaje ubijanje prava i pravde, od tada svijeća nade za sarajevske Hrvate lagano dogorjeva. Zbog toga u nebo vapiju kardinal Puljić i svi biskupi BK BiH. Zbog toga pitanje opstanka Hrvata i općenito katolika u BiH, biva središnjom temom razgovora pape Benedikta XVI i hrvatske premijerke, Jadranke Kosor. Obezglavljena, podijeljena i nemoćna hrvatska politička elita u BiH nema odgovora, a nema više ni pravih pitanja upućenih na prave adrese.
Danas nikomu ništa ne znači zahtjev Nike Lozančića, nekadašnjeg predsjednika Federacije, danas dopredsjednika parlamentarne Skupštine BiH, upućen federalnom tužitelju Kneževiću da preispita trag novca nelegalno uplaćenog iz federalnog proračuna na račun jednog visokog časnika UN-a (vidjeti Nacional, 12. 04. 2005.) i na ruke dokazanog, višestruko osuđivanog silovatelja i kriminalca, Merima Galijatovića. Danas ni jedan medij ne će p(r)ozvati bivšeg državnog ministra sigurnosti, aktualnog ministra pravosuđa, Barišu Čolaka, koji je ne tako davno javno tvrdio da u „slučaju Leutar“ imaju novu svjedokinju, negdašnju djelatnicu međunarodne zajednice u Sarajevu. Niti se tko ozbiljan osvrnuo na Čolakov apel da „slučaj Leutar“ konačno preuzme državno tužiteljstvo, jer je riječ o procesu koji u svakom pogledu nadilazi kompetencije kantonalnog Tužiteljstva.
Upravo to sarajevsko kantonalno Tužiteljstvo je napravilo ili dopustilo niz proceduralnih pogrješaka od samog početka istrage o atentatu na pokojnog Leutara. Od toga da nikada nisu pokrenuli istragu o uništenom video snimku osiguranja američkog veleposlanstva u Sarajevu, (možda nešto zna tadašnji kantonalni ministar Dahić?) u čijoj neposrednoj blizini se dogodio atentat, do toga da nikada nitko nije ozbiljno uzeo svjedočenje Armana Jašarevića iz Rahića kod Brčkog. Iako je njegov iskaz od strane inspektora UN-a, M. Flanagana i C. Burton, ocjenjen kao utemeljen, logičan i istinit, Jašarević se od zaštićenog svjedoka pretvorio u hodajuću metu, kako su tada upozoravali novinari jednog sarajevskog tjednika. Njegovo svjedočenje je od režimskih medija ismijano a on sam proglašen neuravnoteženim.
A dobro ‘izbalansirani’ i još bolje kontrolirani su zapravo svi iz tadašnjeg pravosudno-policijsko-obavještajnog lanca: od Sulje Babića, Idriza Kamenice, Branka Šljivara, Dragana Stupara, Kneževića do Mustafe Bisića. S časnom iznimkom suca, rahmetli Salema Mise. Od Keme Ademovića, šefa AID-a, ministra M. Žilića, njegova pomoćnika Faika Lušije, nekoliko inspektora AID-a, do samog vrha bošnjačke politike, odakle se i upravljalo cijelom operacijom skretanja istrage na uvijek krivi trag. Na koncu, umjesto da odgovaraju zbog urote protiv šestorice nevino optuženih i oslobođenih Hrvata, da budu procesuirani zbog ilegalne isplate novca na (ne)poznati račun Raifeisen banke u Sarajevu uz pomoć Šefike Hafizović (tada pomoćnice ministra financija Grabovca) i izvjesnog Sirbubala, M. Žilić i F. Lušija, sada u ulozi moralnih autoriteta, profesora na policijskoj Akademiji (?!), ponovno rade na istom scenariju s novim glumcima koji trebaju dokazati njihove stare teze o obračunu ‘hadezeovskih desničara’ s njima neposlušnim, ‘umjerenim’ ministrom Leutarom.
Uloge tzv. ‘zaštićenih svjedoka’ br. 30. i br. 31., Merima Galijatovića i policajca FMUP-a, S. Herende, brata Galijatovićeve supruge, zamijenili su nitko drugi do HOS-ovci (ili KOS-ovci?) Ante Prkačin i Baja Miličević, kao karika koja bi trebala povezati staru neuspjelu i novu šuplju priču o „dobrim i lošim dečkima“ unutar struktura tadašnjeg vodstva HDZ-a BiH. Nakon što je ucjenjivao i prebio generala HOS-a i generala A BiH, Prkačina, valjda u ime pomirbe, Miličević je upravo tom generalu bez vojske prodao svoje viđenje okolnosti atentata na Leutara, kao ekskluzivnu priču. Kao i Galijatović, ni Miličević nije žalio samog sebe dovesti u krug (ne)svjesnih sudionika atentata. Pa, kud puklo! A Miličević, Prkačin i još više Žilić bi htjeli da pukne po bivšem predsjedniku HDZ-a BiH i bivšem hrvatskom članu Predsjedništva BiH, Anti Jelaviću.
Nakon što ga je potražio i pronašao u Zagrebu, Miličević je Jelaviću najprije nudio „mrkvu“-nagodbu, a onda i „batinu“-ucjenu odnosno otmicu. Njemu je Jelavić kriv i zbog toga što se ne smije vratiti u Mostar i zato što mu je život nesređen i što ga nitko ne razumije. On se došaptavao i sa Sorenom Seradaryanom, Kleinovim pomoćnikom i savjetnikom, i sa samim generalom Kleinom, prije deset godina u Cavtatu, i nakon svega sklopio svoju konstrukciju kako bi izvukao bar 237.122 KM kao Galijatović prije devet godina ili pola milijuna eura od Jelavića koji se valjda trebao prepasti pa ga isplatiti ili biti izručen Sarajevu, pa odatle tražiti ‘nagradu’. Otmica A. Jelavića se trebala pretvoriti u prikaz sličan onomu kad je prilikom uhićenja ranjen Dominik Ilijašević Como, u Kiseljaku prije nepunih devet i pol godina. Kada to nije uspjelo, mediji daju prigodu Jelavićevu otmičaru da ga javno optuži, što bivši ministar Žilić spremno dočekuje i potvrđuje da je Jelavić „sve znao“ i „sve zna“ o slučaju Leutar. A hrvatski dužnosnici šute. Od spominjanih B. Čolaka i N. Lozančića do aktualne predsjednice Federacije BiH, Borjane Krišto, ili novog doministra sigurnosti uVijeću BiH, Mije Krešića. Normalan, nepristran i objektivan promatrač ovog slučaja bi se zapitao: Kako je ovakav epilog ovog strašnog zločina uopće moguć u makoliko pravnoj državi ili entitetu?
