Robert Alilović iz Ljubuškog je grafički dizajner i akademski kipar, a na večerašnjoj izložba, koja će u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru biti otvorena u 19 sati, predstavlja se izložbom slika. Aliloviću je ovo 13. samostalna izložba, prva u Mostaru. Vaša izložba bit će otvorena večeras u Mostaru. O kakvim djelima je riječ?
– Bez obzira što sam akademski kipar, ovaj se put predstavljam sa slikama. Razlike između slikarstva i kiparstva gotovo da i nema. Današnji umjetnik mora biti multimedijalan. Između ostaloga se bavim i dizajnom, a upravo ova izložba govori o multimedijalnom komuniciranju između današnjeg umjetnika i svjetskog medija, interneta, računala. S obzirom da je u ovoj godini preminuo i Steve Jobs koji je svijetu predstavio svoje proizvode s predznakom “i”: iPod, iPhone, iPad, iBook…, ja sam odlučio svoje proizvode, jer i slika je na kraju krajeva proizvod, potpisati s “i”. Tako se ovaj ciklus djela zove “iCiklus”. Tehnike kojima sam radio su ulje i karilik na platnu. Bez obzira što sam radio jednom takvom standardnom slikarskom tehnikom, nazivi slika su usko vezani za suvremenu komunikaciju interneta, računala… Tako će npr. na izložbi biti i slika koja se zove “Molim unesite password”, što znači da promatrač najprije treba unijeti password (lozinku), pa tek onda promatrati sliku. Bit će i slika koja se zove “Profilna za Facebook”, ili “Ova nije za Twitter”. Radi se o jednom suvremenom, apstraktnom izrazu koji nije baš čest kod nas s obzirom da nam je kultura još uvijek u povoju i početnom razvoju, kako umjetnika, tako i konzumenata. Dok sam svojevremeno imao galeriju, prije 15-ak godina došla mi je jedna gospođa i pitala me: ‘Imate li kakvih pejzaža za dnevni boravak?’ Slike koje će biti izložene večeras nisu pejzaži za dnevne boravke, ovo su fragmenti za digitalno komuniciranje između običnog čovjeka i obične slike.
Kad spominjete neke nove tehnologije, društvene mreže Facebook, Twitter itd., što mislite koliko je ta moderna tehnika ograničavajuća za slobodu pojedinca, a koliko ona pomaže u komunikaciji?
– Sve nam u životu pomaže i odmaže. Nož možemo gledati kao alat za ubojstvo, a možemo ga gledati i kao alat s kojim režemo kruh. Apsolutno jednako možemo promatrati i suvremenu tehnologiju i suvremenu revoluciju koja je obuhvatila čovječanstvo 21. stoljeća: da iz onoga što konzumiramo možemo izvući pozitivni maksimum i ono negativno. Neizbježno je da, kako god okrenemo situaciju, možemo je promatrati po principu yin-yanga. Jedna usporedba: zadnjih 20-ak dana dok sam slikao, isključio sam mobitel i osjetio sam da mi je to najljepših 20 dana u zadnjih pet godina.
Spomenuli ste komunikaciju između današnjeg umjetnika i svijeta. Kakva je komunikacija umjetnika i publike, konzumenata?
– Na svjetskoj razini je to situacija gdje je umjetničko djelo proizvod koji, ako se kvalitetno marketinški i menadžerski odradi, dobiva na svjetskoj populaciji. Prije nekoliko dana sam čitao intervju u kojem Kićo Slabinac priča kako ga mediji prozivaju da nema za kruh. On je to htio demantirati, a novinarka ga je pitala kako to da je često znao prozivati suvremene glazbenike. Odgovorio je da je skuplja njihova oprema i tehnika na koncertima, nego cjelokupno njihovo stvaralaštvo. Slična stvar se danas događa i u likovnosti. Onoliko koliko se marketinški i menadžerski određeni umjetnik digne na razinu, toliko je on u očima javnosti vrijedan. Ne kažem da nema dobrih djela, koja su tamo negdje ostala nezapažena. Sva dobra djela mogu nositi samo epitet da su dobra, jednako kao što i loša djela nose epitet da su loša. Ali, s druge strane, sigurno ima dobrih umjetnika koji nemaju mogućnosti da na kvalitetan način izraze svoju umjetninu prvenstveno zato što nisu u materijalnoj mogućnosti i jer ih nitko ne prati.
Gdje je tu prava kritika? Koliko danas ima stručne kritike koja će prepoznati pravo djelo?
– Stručne kritike ima, ali ovdje sigurno ne. Sad će neki kritičari reći da ja nisam dobar umjetnik. Naravno da ja nisam dobar umjetnik jer nikad ni jedan umjetnik nije volio hvaliti kritičara. Kritičari obično hvale umjetnike kad im se dobro plati.
Zato Vas to i pitam – kažu da kritika kod nas danas uglavnom funkcionira na nekoj privatnoj, prijateljskoj razini?
– Ovo što se na našim prostorima događa i jest otprilike tako, a bolja situacija nije ni u Zagrebu, a mislim da nije ni u New Yorku.
Zašto se to promijenilo? Prije se kritika cijenila.
– U principu ja mislim da su kritičari sami sebi izmislili posao. Je li se to promijenilo ili se nije promijenilo ne znam, istina je samo jedna: djelu koje izazove reakciju promatrača, koje pobudi njegovu pozitivnu ili negativnu reakciju, jer važno je probuditi osjećaj, takvom djelu kritika ne treba.
Ovo je izložba slika, Vi ste grafički dizajner. Gdje se susreću grafički dizajn i slikarstvo?
– Ja sam završio grafički dizajn i kiparstvo, a sad izlažem slike. Između ostalog se bavim i dizajnom interijera, što je možda trenutačno i moj najprimarniji posao koji radim. Najkraća definicija skulpture je da je skulptura prostor. Meni je svejedno oblikujem li prostor kutije šibica ili prostor od tisuću kvadrata. Prostor mora imati volumen, formu, oblik, kompoziciju, odabir materijala, da bi na kraju bio cjelokupno upotpunjen. Veza između grafičkog dizajna i slikarstva apsolutno je ista. Vrlo je bitna stvar naći pravu mjeru, odnos između boje, kompozicije, oblika, a u grafičkom dizajnu je vrlo bitna i tipografija: odabir i način slaganja tipografije, koja sama po sebi može biti na granici umjetničkog, jer i dizajn je zapravo primijenjena umjetnost.
Gdje je kultura danas u Bosni i Hercegovini?
– Ja sam čak mislio ovu izložbu vezati za dnevno-političku situaciju. Nazivi slika su mi se vrtjeli između dva svijeta: ovoga o kojemu pričam – globalnog, multimedijalnog, i lokalnog, problematičnog. Lokalni – problematični je upravo problematična komunikacija između lokalnih političara i sveopćeg puka i naroda. Godinama se mislimo što je to naše: je li naš entitet, imamo li televiziju, imamo li Bosnu i Hercegovinu, čija je Banja Luka, tko je u Sarajevu glavni, čije je Jajce… Tako sam mislio izložbu nazvati po principu “I”, što je u prijevodu s engleskog znači “Ja”, a to znači moje je sve! Moja je Banja Luka, moje je Orašje, moja je BiH, moja je Hrvatska, moja je Srbija, moja je Belgija, moj je cijeli svijet. Upravo na tom sitničarenju i rešetanju naših političara, koji godinama strahovito dobro žive, nas zavaravaju da mi ne znamo što je čije, a oni vrlo dobro znaju što je čije.
Koliko umjetnik nije ograničen tim državnim granicama, ili bilo kakvim drugim ograničenjima?
– U principu, umjetnik bi trebao biti oslobođen svih tih situacija. Nedavno ste objavili tekst o Picassovom plakatu za film ‘Bitka na Neretvi’, ili njegova slika koja se nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda, a koja je nastala povodom Drugog svjetskog rata. Sve to pokazuje kako je neizbježno da je umjetnik na jedan način uvijek proživljavao tešku situaciju u kojoj se nalazi, izražavao se umjetnički i pokušavao pokazati svijetu bol koju osjeća, kao što osjeća i radost i prikazuje je na sebi svojstven način. Mislim da naši umjetnici o trenutačnoj situaciji jako puno šute, premalo govore o tome, pa da ne bi bilo da ja pričam da su oni ovakvi ili ja onakav, i ja sam u zadnji tren promijenio naziv izložbe.
Koliko umjetnici danas imaju priliku uopće biti angažirani, a koliko su svojom voljom neangažirani?
– Kada umjetniku ne date prostor, on nema priliku ni reći ono što želi. Npr. da ja sad ne razgovaram s vama i da mi ne date prostor, ja bih mogao puhati u prazno. Kultura je na jako niskoj razini, financijski je na zadnjem mjestu, u političkoj sferi je na začelju ili je nema… Još u osnovnoj školi učimo da su tjelesni, likovni i glazbeni sporedni predmeti. Kada tako odgojite djecu u osnovnoj školi, onda je kasnije i kroz život sve važnije od kulture. Narod koji nema kulturu, nema ni povijest. Ja bih volio da cijeli svijet više piše o Bosni i Hercegovini kroz kulturna ostvarenja ove zemlje. Međutim, svijet o nama piše da smo mi neki kreteni koji raspravljaju, koji radimo gluposti zadnjih 20 godina, koji se nismo u stanju dogovoriti i organizirati. Kad bi pitali umjetnike da naprave društveno uređenje ove zemlje, oni bi to sigurno znali i puno mirnije i puno bolje, s više osmijeha i s više pjesme.
I inače se često čuje kako narod nema posla, gladan je, tko će u takvoj situaciji brinuti o kulturi, a svaki umjetnik će reći da je kultura jednako važna za duhovni razvoj čovjeka.
– Između ostalog, ili baš kad je u pitanju likovnost, likovnost je kod nas prvenstveno nametnuta, ili od države ili od Crkve, režimskog je karaktera, što znači da moraš biti nečiji igrač. Nisam još vidio da je netko posljednjih godina postavio spomenik npr. jutarnjoj rosi; ili spomenik zalasku sunca… Svi su spomenici žrtvama onim, ratovima onim itd. Nema slobode umjetnosti. Ja sam mislio napraviti jednu skulpturu u Ljubuškom u vlastitom aranžmanu i vlastitim financijskim sredstvima, da je postavim ispred svog prostora jer ne bih morao tražiti dozvolu za javni prostor, i da se skulptura zove ‘Pogodi tko je? Fratar nije!’.
I, što je bilo od spomenika?
– Do daljnjeg je na čekanju! (smijeh)
Lasić ima sluha za kulturu
Da neki političari ipak imaju sluha za kulturu i umjetnost, pokazuje i sljedeći primjer. Predsjednik Vlade HNŽ-a Denis Lasić primit će danas u 12 sati umjetnika Roberta Alilovića u zgradi Vlade. Tom prilikom upoznat će se s njegovim radom, a Alilović će premijeru Lasiću uručiti pozivnicu za večerašnju izložbu. Lasić je najavio kako će posjetiti Alilovićevu izložbu i tom prilikom kupiti jednu njegovu sliku. Primjer je to koji će, nadamo se, slijediti i drugi političari.
Copyright © 2026 | WordPress Theme by MH Themes