Bosna i Hercegovina je prva u Europi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika, pokazuju nova istraživanja. Procjenjuje se da u BiH ima oko 500 tisuća ljudi koji redovito igraju igre na sreću i posjećuju kladionice. Kladionice i kazina otvaraju se i blizu škola, pa učenici, kada dolaze na nastavu ili se vraćaju kući, sve češće svraćaju da okušaju sreću, a to ih uvlači među kockare.
“Kec za Real Madrid, Lazio čista dvojka. Tko bi mogao pobijediti u košarkaškoj utakmici NBA lige? Tko su favoriti za najbolju pjesmu “Eurovizije” na koje bih se mogao kladiti? Tko će odnijeti titulu hokejaškog prvaka? – Sve su ovo misli koje svakodnevno zaokupljaju mladog Mostarca M. I. (Puno ime i prezime poznati autoru).
Iako još nije punoljetan, svakodnevno je u kladionicama i salonima igara na sreću, kojih je u Mostaru, kao i ostalim gradovima u Bosni i Hercegovini, sve više. “Počeo sam sa 14 godina ići u kladionice sa svojim starijim drugovima. Također, redovito kupujem listiće za razne igre na sreću “, kaže ovaj mladić. “Ako prođe i dan da ne okušam sreću, loše se osjećam”, kaže on.
U mostarskim salonima igara na sreću navode da igre na sreću igraju ljudi svih generacija, te da svaki salon ima svoje stalne mušterije. Usljed svjetske ekonomske krize, koja je dovela u pitanje poslovanje mnogih poduzeća, te prouzročila nagli pad životnog standarda i povećan broj nezaposlenih, posao u kladionicama je procvjetao.
San onih koji se klade, prije nekoliko godina ostvario je 53-godišnji Ševko Fejzić. “2001. godine uplatio sam listić od dvije KM, a osvojio 10.000 maraka “, kaže Fejzić. No, to je bilo kratkog vijeka, kaže on i dodaje da sav taj novac ponovo završi u kladionicama.
Nema pravih vrijednosti
Husein Oručević, politolog i bivši voditelj Omladinskog kulturnog centra Abrašević u Mostaru naglašava da je pitanje kockanja vrlo ozbiljno u BiH. “Novac je postao nešto u što svi vjeruju. Ostali smo bez istinskih, karizmatskih, snažnih političkih osobnosti koji bi ljude doveli u stanje političke sigurnosti. Ostali smo bez religijskih autoriteta. Čovjek je izgubio vjeru i jedino što mu je preostalo je vjera i nada u novac “, kaže Oručević.
“Što je veća kriza i ljudi imaju manje para, sve više ih troše u tomboli. Ima ljudi koji ovdje dolaze redovito već deset godina, a uglavnom su to oni s manjim primanjima, dok su bogatiji ljudi rjeđi posjetioci. Nekad se pitam otkud im novac da stalno dolaze “, govori radnica jedne mostarske kladionice.
“Dolaze nam ljudi od 20 do 70 godina. Najčešće se klade na nogomet, tako da je kladionica najposjećenija u vrijeme Lige prvaka, ili nekih drugih nogometnih prvenstava, mada ima i onih koji se klade na druge sportove”, ističu u kladionici.
Naglašavaju da se događa da najčešće srednjoškolci na aparatima potroše džeparac ili novac koji su im roditelji dali platiti račune. “Događa se da mladići izgube novac koji nije njihov, pa onda nude ostalim gostima mobilni telefon, nakit ili nešto za sitne pare, samo da bi izmirili dug”, kaže uposlenica salona igara na sreću.
Kockanje – bolest ovisnosti
Po definiciji Svjetske zdravstene organizacije, kockanje spada u bolesti ovisnosti, a psiholozi upozoravaju da kockara u BiH nije lako prepoznati za razliku od, recimo, alkoholičara.
Psihijatar Emina Alihodžić tvrdi da se kockarska ovisnost u teoriji definira kao poremećaj ličnosti te da se tretira kao teže psihičko oboljenje. “Patološki kockanje je bolest. Liječenje je dugotrajan i mukotrpan proces koji zna trajati i do nekoliko godina. Ljudi koji imaju ovaj problem nisu problem sami sebi već prave problem i svojim obiteljima i okruženju”, ističe Alihodžića, koja je u svojoj privatnoj praksi imala nekoliko pacijenata koji su bili patološki ovisnici o raznim oblicima igara na sreću.
“Liječenje ovih ovisnika se donekle usporediti s liječenjem ovisnika o drogama. To je bolest i ovisnost. Kockari ne mogu vladaju svojim porokom. Svoj fokus života s obitelji, posla, prijatelja prebacuju na kocku koja ih u potpunosti zaokuplja”, objašnjava Emina Alihodžić.
Djecu na klađenje navode i roditelji
Iz Centra za prevenciju i liječenje bolesti ovisnosti potvrđuju kako je na području Mostara sve više djece kod kojih se stvara ovisnost o igrama na sreću. Kako upozorava dr.. Marina Inić, za to su u velikom broju slučajeva krivi roditelji.
“U anketi koju smo proveli, velik broj petnaestogodišnjaka izjasnio se da posjećuje kladionice. Većina dječaka, koja se kladi, prvi je put u kladionicu otišla s ocem, te se kladila uz očev pristanak. To je ono što svi roditelji trebaju imati na umu prije nego počnu optuživati druge za djetetovu ovisnost “, naglašava dr.. Inić.
“Kladionice nemaju veze sa istinskim vrijednostima sporta” – kategoričan je predsjednik Sportskog saveza Grada Mostara Hasan Šišić. “Svi sportski radnici ovog grada i ja apelujemo na mlade i zovemo ih da se uključe u sportske klubove, da izađu na igrališta, aktivno se bave sportom, a ne da svoje vrijeme provode u kladionicama. Prakticirajte sport na pravi način, a nemojte slobodno vrijeme provoditi kockajući se “, poručuje kaže Šišić.
O ovisnosti igranja igara na sreću može se govoriti onda kada potreba za igrom remeti svakodnevne obveze, navike i zadatke i kada pojedinac, da bi igrao igre na sreću, zanemaruje obavljanje svojih radnih, obiteljskih i zdravstvenih uloga.