Gledam na kalendar. Ima do tog 24. rujna još vremena. Ako slučajno nismo čuli, tada će branitelji, tko bi drugi, prosvjedovati u Haagu protiv uhićivanja i progona naših generala i branitelja. Da tako bude, pobrinuo se Hrvatski svjetski kongres (HSK). Nastavak je to niza prosvjeda koje su već poduzeli. Za razliku od hrvatskih političara, javno će se založiti ne samo za uhićene i progonjene iz Hrvatske, nego i za one iz Herceg Bosne.
Bili su zajedno u ratu, zbog čega ne bi bili zajedno u miru?! Posebno sada kad se pokušava prekrojiti povijest. Anti Gotovini ništa ne dokazaše, ali mu dadoše puste tamničke godine, istina još nepravosnažne. Ne dokazaše ništa ni Dariju Kordiću, ali svejedno, unaprijed mu je bilo namijenjeno 25 godina kao da je pobio pola BiH. Njima, onima koji upravljaju haaškim suđenjima iza zavjese, potpuno je svejedno čami li netko nevin ili kriv. Nije im samo svejedno kad se izvuče i ne uspiju provesti svoju zlu politiku.
Ove riječi manje zvuče kao teorija urote nego sljedeće. Prije koji dan obilježavali su 11. rujna, dan kad suvremeni terorizam napade SAD. Tako se to službeno kaže. Ne ćemo sad navoditi gomilu knjiga, članaka, emisija… koje logički pokušavaju razmotriti što se zapravo dogodilo. Prisjetimo se samo posljednjih vremena. Negdje tamo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća napadoše Irak. Branili su, kažu, Kuvajt od krvoločnog susjeda. Pa se malo primiriše i onda proglasiše da taj omrznuti Saddam Hussein ima ovakvog i onakvog oružja i da pod žurno treba spriječiti da ga uporabi. Bi i to načinjeno. A napali su i Afganistan. Jedni vele zbog demokracije, drugi vele zbog čuvanja nasada droge kojima se određeni na Zapadu financiraju. U sve je savršeno upao 11. rujna. Nakon njega puno je lakše napadati bilo koga po bijelom svijetu. Započeše cvjetati i demokracije po arapskim zemljama. To Francuskoj donese 35% udjela u crpljenju libijske nafte, upravo danas pročitah, jer ona je među prvima zalijevala novu libijsku demokraciju. Ima toga još, ali dosta je i ovo. Nekako se u gomili ovih događaja prepoznaje ista ruka. Nije joj svejedno ako bude otkrivena, kao što nije svejedno ni onima po kojima udara. Čovjek koji voli logiku ne će odmahnuti rukom i reći da je sve još jedna dosadna teorija zavjere, nego će o svemu podrobno razmisliti.
Razmišljanja bi trebalo onima koji ovih dana u Mostaru udariše po Šantiću. Veliki srpski pjesnik, priznajem i ja to u mjeri u kolikoj ga poznajem, ali toliko, ne i više. Međutim, ne odvi se sve u tom duhu. Na stranu dvije priredbe ili dva događanja ovih dana njemu u čast, to je na drugima razriješiti, mene je zaprepastio duh bratstva i jedinstva koji se počeo valjati iz svega ovoga. Govoraše se da je Šantić naš, ponos Mostara, trebalo bi mu vratiti naziv na Gimnaziji, sudjelovaše neki pjesnici sa svojim uradcima za koje ne pročitah na kojem su jeziku napisani, i dalje u tom stilu. Neki rekoše kako su i osamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovali na ovakvoj priredbi pa to nosi… nisam dalje čitao, svejedno mi. Bratstva i jedinstva mi je na vrh glave, a do druženja s dobrim Hrvatima, Srbima, Bošnjacima… itekako mi je stalo. Evo, one koje već poznajem, pozdravljam ovom prilikom.
Da sam stavio upravo ovakav naslov kolumni kakav sam stavio, nagnao me jedan poznanik. Vratio se iz grada i pod miškom donio neki CD. Pitao sam ga o čemu se radi, a on mi reče da je to najnoviji uradak poznatog novokomponiranog pjevača tog i tog koji je… Zabezeknuto sam ga gledao. Ne zbog toga što to ne bi trebalo slušati, naravno kome se to sviđa, nego zbog toga što je to predstavio kao nešto domaće, nešto naše. A trudi se govoriti o ponašanju političara, moralizira, opominje. Čovjeku svejedno čime opterećuje svoju kulturu. Važno da je »in«, jer takve se stvari danas slušaju i ne piše se ovo što ja trenutno pišem.
Malo sam sada zastao kucati po tipkovnici. Htio bih nešto reći o hrvatskom narodu. Uklapa se ta misao skladno u izneseno. Samo, što reći? Pljeskao je generalima, braniteljima i političarima dok su nas vodili u pobjede. Pljeskao je onima koji su ih progonili zbog toga i birao ih na suviše odgovorna mjesta. Sad smo tu gdje jesmo. Opet na početku, ako smo, određeni kažu da smo ispod toga. Meni se nekako čini da je ovo naše zajedničko odrastanje. Nije nam svejedno, ali da griješimo, griješimo.
Jedino nam Bog može pomoći pronaći pravi put. Trebali bismo prosvjedovati, možda ne ćemo moći otići u Haag zajedno s drugima, no možemo moliti. Naši goloruki branitelji krunicom su oko vrata pobijedili izuzetno dobro opremljenog napadača, zbog čega mislimo da se to i sada ne može dogoditi protiv svih onih koji kuju razne urote? Jedino, počnimo odmah, sutra može biti već kasno.
