Duh Asiza, kako je to lijepo čuti. Spomen je to na međureligijsko okupljanje u Asizu što ga započe papa Ivan Pavao II., ali i na davne dane kad se sv. Franjo nađe pred sultanom. I osta svoj i osta žive glave. Ne znam koliko je sve ovo u svijesti onih koji danas o tome govore, ali znam da se slavlja održavaju.
Jedno takvo bi prije koji dan u Mostaru, u franjevačkom samostanu, drugo će u istom gradu biti krajem mjeseca. Došla velika svita, samo ne bi Čovića i Ljubića, dok platformaša bi. Zbog toga Slavo Kukić, potpisa se prof. dr., slavodobitno u Dnevnom listu zaključi da su se i Crkvi počeli pokazivati zubi. Može se ta njegova izjava uzeti s raznih strana, ali da zlokobno zvuči, zvuči. A i ovo se može uzeti s raznih strana, pa ostanimo za sada na tome.
Zanimljivo je u posljednje vrijeme promatrati, naravno, s obje strane granice, kako nam se stvari pokušaju prodati zamotane u prihvatljiv omot. Tako neki dan slušah izvješće za Hrvatski radio s ovih strana. Bi rečeno da SDP i HDZ prednjače u blokadi države. Neupućenom to može izgledati tako, ali stvar je puno složenija, recimo da se radi o gaženju izborne volje hrvatskog naroda koji je glasovao kako je mislio da mu je najbolje, a ima tu i drugih stvari. Slijedio je opis te blokade, podrazumijeva se sasvim drukčiji od ovoga moga, pa se na kraju zaključi da se Međunarodna zajednica, većina kaže tzv., u sve ovo ne miješa. Opet može izgledati točno, preskočena je tek »sitnica«. SIP (Središnje izborno povjerenstvo) BiH zaključi da je ustrojavanje sadašnje vlasti FBiH nelegitimno, a ta tzv. Međunarodna zajednica odluči drukčije. I zahuktava se to ustrojavanje. Zakoči li negdje, opet će se ona vidljivo umiješati, ono nevidljivo miješanje nikada nije ni prestalo. A vijesti će opet biti »nepristrane«, iz ovog ili onog razloga.
Kad je već o vijestima riječ, spomenimo i onu iz nedjeljnog Dnevnika kontroverzne FTV. Recimo samo prije da bi to trebala biti javna televizija građana FBiH, ma što to značilo. Elem, rekli bi u Sarajevu, izvijestiše o 3. simpoziju Stopama pobijenih, odnosno praviše se da izvješćuju. A taj simpozij govoraše o pobijenim hercegovačkim franjevcima i okolnostima u kojima se sve to dogodilo, tako da jedan od sugovornika uredno nabroja koliko su kroz proteklu godinu općinska povjerenstva u Herceg Bosni otvorili masovnih grobnica što ih napraviše komunisti u Drugom svjetskom ratu, te koliko su tijela tamo pronašli. I umjesto da se o svemu tome, i o onome drugom rečeno, izvijesti, kao što to nalažu i europske rezolucije, FTV za otprilike minutu odradi izjave trojice sudionika, a onda nakon toga pusti oko 5 minuta prekaljenog komunistu da on kaže kako treba shvaćati ta vremena. Ne bi mi zanimljiv, jer to slušam već od prvog razreda pučke škole, što davno bi. Bi mi zanimljiva, da ne kažem zaprepašćujuća, izjava novinarke koja se potpisa pod čitav pamflet, a to nije bila ona koja se pojavila na Širokom Brijegu. Njezina zadnja rečenica doslovno glasi: »Zato BiH, ako ni zbog čeg drugog onda zarad budućih generacija, i danas kao i četrdesetih godina prošlog vijeka treba reći – smrt fašizmu, sloboda narodu.« Sve kad bih i znao tko su to fašisti danas, ne bih rekao da im je smrt i ne bih njima punio nikakve masovne grobnice. Komunisti su nam zorno pokazali da tako ne treba činiti, kao i ti fašisti, nacionalsocijalisti, pa zločinci iz reda Saveznika, pa kolonijalisti diljem kugle zemaljske, pa… Ima toga puno, totalitaristi se zahvaljujući djelovanju zla neprestano rađaju i rađat će se. Zbog toga Skupština Europskog parlamenta 2006. dobro zaključi da se treba kaniti svih tih totalitarizama, ubrojivši među njih i komunizam koji pobi više ljudi nego fašizam. A rekosmo li da bi BiH trebala stremiti prema Europi? Draga novinarko, kako sve to uskladiti?
Gledam sada sve ovo što sam napisao. Ne bih htio da izgleda kao nadmudrivanje. Ne će nas, naime, to nikamo odvesti. Stremiti bi zapravo trebalo prema pokajanju, prema suočavanju s prošlošću, kako neki kažu pa se obično s njima ne složim. Jer, istina nije unaprijed zadata na ovaj ili onaj način, ona je takva kakva jest i ništa više.