Veliki nas blagdani nekako primire. Što se više primiču užurbanosti je sve manje, a ozračje ljudskosti i povezanosti sve se više osjeća u zraku. Spremniji smo učiniti barem malu uslugu drugima oko nas, nasmiješiti im se, priznati sebi da tada i tada nismo išli pravim putem. Eh, kako bi bilo lijepo kad bi taj osjećaj u nama potrajao čitave godine! Zbog čega ne bi? Kažemo da smo ljudi, a mnogi od nas kažu i da su kršćani ili neke druge vjere. Pa i oni koji su bezbošci imaju navadu reći da se priklanjaju nekoj etici. Ako je to tako, što nam priječi duhovno se obnoviti ili učiniti istu stvar pod nekim drugim nazivom? Mislio sam ovome napisu staviti upravo taj naslov: Duhovna obnova, ali sam se nešto zanio, razmišljao o određenim stvarima, i stavio dotični. Kad sam primijetio, odlučio sam da tako i ostane. Na žalost trebamo sebi priznati da ako danas želimo duhovno, etično… biti obnovljeni, onda samo na jedan način »izvan niza«. Naša je to pogrješka. Dopustili smo probisvijetima da upravljaju ovim svijetom, pokreću ratove, stvaraju krizu i recesiju, i što bismo drugo bili nego »izvan niza«. I ne treba se toga stidjeti. Da, mi primjećujemo ono o čemu razvikana javna glasila, kao glasnogovornici spomenutih probisvijeta, šute.
Dok ovo pišem i razmišljam o Božićnom vremenu, na um mi dolazi misao kako je kršćana u Isusovoj domovini sve manje. Nemojmo sad o Židovima, progonu i tim stvarima. Pođimo, recimo, od Hiroshime i Nagashakija. Angloamerikanci baciše atomske bombe i ubiše na stotine tisuća ljudi, a brojka je još i veća ako se k tome pridoda i utjecaj atomskog zračenja na preostalo pučanstvo i rađanje novih naraštaja. Bili su to nebranjeni gradovi, nastanjeni kršćanima. Cinici bi rekli da drugi kršćani udariše po njima. Pa onda Irak. Najprije pljeskaše Saddamu Husseinu, sklapaše s njim raznorazne sporazume, a kad se on malo uzjoguni, jednostavno ga ubiše, kao i mnoge druge, razoriše mu zemlju, pokradoše umjetnine stare nekoliko tisuća godina, raspiriše radikalizam koji su i sami stvarali. Kršćani ponovno dobiše po glavi. Kao manjinu tuku ih i jedni i drugi. O Saudijskoj Arabiji, i sličnim tiranijama, suvišno je govoriti. Međutim, Angloamerikanci ih uredno štite. Ne raspiruju kod njih tzv. Arapsko proljeće, jer je radikalizam već dovoljno raspiren. Vehabijski pokret spreman je za izvoz, pa i u neku tamo Bosnu i Hercegovinu. Kod »proljećara«, pak, sve više uzima maha. Kad dođe na određenu točku, onda će oni izići iz sjene. Poput Libije. Pustiše da se pobunjenici nemilosrdno obračunaju s Gadafijem, a onda to proglasiše ratnim zločinom. Evo sredstva za ustupke raznorazne vrste, počevši najprije s naftom. Ne bude li išlo, libijski krik za slobodom, iako je puno toga tu dvojbeno, završit će u blatu ratnih zločina. Pa sad ti biraj! Teško kao kršćanima u Isusovoj domovini. Židovi ih doživljavaju Palestincima, Palestinci izdajicama svoga naroda jer nisu muslimani, Zapad kamo bježe u najmanju ruku dosadnim izbjeglicama. Kao da gledamo Mariju, Josipa i Isusa dok odlaze u Egipat.
Dok se sve ovo zbiva, zapadne zemlje i dalje sebično misle samo na sebe. Ogleda se to na različite načine. Jedan je od njih povlačenje ili neuvažavanje protokola iz Kyota. Tko nas može prisiliti da nepotrebno ne trošimo, nepotrebno ne proizvodimo, nepotrebno ne uništavamo ovu zemlju koja nam je svima zajednička i na koju imamo pravo? I tako se Kanada povuče iz tog protokola. Stade rame uz rame s Angloamerikancima. Jednoga dana možda će biti i vidljivije zajedno. Oni koji vole slobodu izvijestiše nas da je prije desetljeća umalo uspio naum da se Kanada ujedini sa SAD-om i s njim stvori veliko tržišta, uključivši u to i još neke zemlje. Pučanstvo nitko ništa naravno nije pitao. Slično kao što ovih dana ne namjeravaju pitati Amerikance, ma što to značilo, slažu li se da ih vojska po svojoj volji uhićuje i muči. Dovoljno je da te optuže za terorizam. Mi se sjećamo toga iz komunističkog vremena, proglase te neprijateljem naroda i države, nadodaju još bratstvo i jedinstvo, i progon počinje uzimajući stalno drukčije i drukčije oblike. Sve je, dakle, već iskušano. Amerikanci su najprije uhićivali i mučili inozemne državljane, domaće pučanstvo je šutjelo pa su i oni došli na red. Izvoz demokracije, viknut će zapjenjeni Angloamerikanci. Podrazumijeva se da ovdje ne mislim na puk, nego na njihove vođe kojima su i sami svojim nedjelovanjem omogućili ovakvo ponašanje.
Dio nas Hrvata s one tamo strane granice pridružit će se spomenutoj demokraciji. Vođe su im potpisale nešto tamo u Bruxellesu, kao i mnogo toga prije, navješćujući da je to povijesni uspjeh. Možda i jest, samo su tada jedino oni naizgled bili radosni, puk je sve uredno odšutio. Međutim, ne bi se to odšutjeti smjelo. Utjecat će sve na naš društveni život, našu duhovnost, našu kulturu. Ulazimo u zajednicu u kojoj su svoje duge prste ispružili oni koji se igraju s Angloamerikancima poput lutaka na koncu. Ti su najprije usijane glave, od komunističkih, velikosrpskih pa dalje, sklonuli da nas napadnu, nakon toga su nas razoružali, navijali bjesomučno za napadača, pljunuli na našu pobjedu, uhitili nam pobjedničke generale, teško nas zadužili, olajali uzduž i poprijeko ove kugle zemaljske. Ne treba zaboraviti ni ove zadnje izbore. Sve su tako posložili da se može razmahati crvena nit u Hrvatskoj, a ona crvena nije, tek oko 25% glasaše za te s lijepom crvenom kapom na glavi kako se jednom izrazi trenutni predsjednik Ivo Josipović. Tako da sada imamo Božićnu vladu koja Božić ne slavi. Njoj su draži »blagdani« što je potpuno nekorektno prema onima koji vjeruju. Manjina želi većini nametnuti svoju volju. Kako bi i bilo drukčije kad je sve poteklo od manjine, kažu od 1% onih koji u svojim rukama drže većinu svjetskoga bogatstva. Ne mogu reći da su oni krivi, krivi smo mi jer smo im i jer im to dopuštamo.
Nema nam druge nego otvoriti svoje srce i biti hrabar pa makar to vodilo i prema mučeništvu. Koptski katolički biskup Golta u Egiptu vrlo je jasan. Njegova zajednica ne će plaćati posebni porez Jizyu samo zato jer su kršćani. I ne će se zbog toga dati istjerati iz svoje zemlje u kojoj su rođeni kao i njihovi prethodnici te koju iz svega srca ljube. Tako se na živim ljudima, stvarnim njihovim zajednicama, odrazuju bezdušne igre onih iz sjene. Samo, nemojmo ih se bojati, nikada nisu pobijedili niti to mogu. Isusove jaslice i Isusov križ, pa i njegova ljudskost, daleko su moćniji od njih. Oni su zapravo izvan niza, nad njima njihova majka plače. Ipak, ne mrzimo ih, nego ovih dana recimo koju molitvu i za njih.