Ovih dana čujemo najčešće pitanje: čega si se u korizmi odrekao? Pitanje koje je postalo pomodno. Znak malograđanskog katoličanstva, paradnog, površnog… Korizma nije igra, niti vježbanje volje da bi sebi dokazao kako 40 dana možeš bez nekog svog poroka, a onda nakon Uskrsa, udariš još žešće po starom! Misno čitanje na prvu korizmenu nedjelju uvodi nas u tajnu pustinje, pratimo Isusov odlazak u osamu gdje se izlaže kušnjama đavla i pripravlja za poslanje. U tom času ono je nedokučivo za bilo koga osim za Njega samoga. Ni Napasnik nije mogao znati. Samo Trojstveni Bog može znati ono što je u božanskim naumima. Bog vidi cjelinu svoga projekta spasenja čovjeka. Nitko drugi. Ulazak u pustinju je paradigma duhovne priprave i borbe protiv napasti. Današnji čovjek se ne opire napastima, on se s njima zbližio, pretvorio ih je u svoje opake prijateljice. Prilagodio im se, dao im je nova imena, novo ruho, no one su ostale one iste, stare napasti iz judejske pustinje koje je demonstrirao đavao, a Isus nam pokazao put i način kako im se oprijeti. Samo ohol, lud ili naivan čovjek može se upustiti u tu borbu s lakomislenošću. Ona je nemoguća za ijednog čovjeka bez Božje pomoći. Bit poniznosti je u tomu da čovjek prizna svoju slabost i otvori srce milosti. Da prihvati poništenje svoga ega koji hlepi za slavom, moći i vlašću svijeta. To je težak put, ali jedini koji dovodi do zemlje nadnaravne slobode, zemlje koja je nevidljiva i neopipljiva, zemlje koja je kraljevstvo Istine.
Put do nje vodi kroz pustinju. Ne shvaćamo tajnu pustinje samo doslovno kao pusti krajolik. Shvaćamo je i u prenesenom značenju kao ulazak u osobnu pustinju, u nutarnju osamu usred svijeta, u otkrivanje i prihvaćanje osobne kontroverze u odnosu sa svijetom, u onom času kad si prihvatio borbu i odbio zamamne ponude Napasnika. Od toga časa nikada te neće ostaviti na miru. Pustinja je sve što te razgoljuje u toj borbi do suštine tvoje čovječnosti. Otkriva ti ono što uistinu jesi, koliko ljubiš, i koliko si spreman podnijeti. Pustinja je početak preobražaja tvoje ljudskosti u nešto više, pročišćenije. Tvoj pogled je jasniji i bistriji, vidiš sebe bez ljuski ega, značaja i borbe za prestiž. Pustinja te uči otpuštanju svega što si vidio kao isključivo svoj uspjeh, i svega na što si navezan, od najsitnijih užitaka do najvećih osobnih zabluda i promašaja. U pustinji nema šale. Kaplja vode u njoj ima okus kakav nikada nisi mogao ni naslutiti. Žega izvlači iz tebe svako samoljublje. Naći sjenu, čini ti se kao vrhunaravni cilj. Pustinja nas reducira iz napuhanih sfera na ono što jesmo. Siromašni, slabi ljudi koji imaju srce, srce koje počinju više cijeniti, i život kao dar kojega sada vide neprocjenjivim. Svi drugi darovi su opsjena. Ne možemo imati cijeli svijet, nismo gospodari ničega, ali možemo biti oni koji na kraju, u pustinji, ovladaju svojim srcem, svežu svoje pohlepe i ukrote svoje ego.
Ovih dana čujemo najčešće pitanje: čega si se u korizmi odrekao? Pitanje koje je postalo pomodno. Znak malograđanskog katoličanstva, paradnog, površnog…Korizma nije igra, niti vježbanje volje da bi sebi dokazao kako 40 dana možeš bez nekog svog poroka, a onda nakon Uskrsa, udariš još žešće po starom! Smisao korizme je pobijediti svoju navezanost, ovisnost, slabost, koja ne mora biti samo tjelesnog karaktera nego još prije duhovnog – oholost, nepraštanje, mržnja, bijes, častohleplje i slično – svi smo izloženi takvim kušnjima. Nitko od nas nije imun. Ne postoji takav čovjek. Odreci se nečega što ti je porok – zauvijek. Ne u korizmi, nego zauvijek. Onda si pravi, onda si pobijedio…