Posljednjih smo nekoliko mjeseci bili svjedoci zanimljive medijske predstave s don Ivanom Grubišićem u ulozi modnog mačka. Što uopće znači sintagma „modni mačak“? Modni mačak je, prema urbanoj definiciji, svaka medijima natprosječno zanimljiva javna osoba muškog spola koja se legitimira kao stručnjak za određeno područje, a zapravo je nevježa opće prakse, i u tom položaju nadmašuje sve konkurente krajnjim narcizmom i slavoljubljem, koje redovito manifestira bujnom retorikom i karakterističnim odijevanjem.
Nakon svog umirovljenja, splitski svećenik don Ivan Grubišić politički se angažirao te sa svojom nezavisnom listom osvojio dva mandata na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj.
Njegov ga je zakoniti poglavar, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, nakon razgovora i upozorenja, u skladu sa Zakonikom kanonskog prava, na koncu, i suspendirao. Don Ivan Grubišić je svoju suspenziju medijski dobro iskoristio te, posluživši se Crkvom, automatski dobio besplatan reklamni prostor.
Ne želim sad pisati o medijskoj slici Ivana Grubišića kao Božjeg siromaška i vječite žrtve crkvene hijerarhije debelog džepa, koja ionako u stvarnosti nema ni temelja ni pokrića, koju je dotični, usput rečeno, sam i naslikao. Opće je poznata stvar da je Ivan Grubišić duži vremenski period proveo kao župnik elitne gradske župe dok se on sad predstavlja u javnosti kao žrtva zlog biskupa koji nema razumijevanja za novu evangelizaciju. Također je općepoznata stvar da je Ivan Grubišić istovremeno primao više plaća, iako se ni za jednu od tih nije mučio. Budući da je on po defaultu patnik, u svojoj odluci odricanja od saborske plaće, on je u potpunosti ostvario svoje mistično svećeništvo.
Također mi je bila zanimljiva medijska reakcija na imovinsku karticu koju je Ivan Grubišić predao prilikom ulaska u Sabor RH, prema kojoj suspendirani svećenik splitsko-makarske biskupije posjeduje samo dva stana. Na naslovnici svih relevantnih medija nije pisalo „Odakle Grubišiću dva stana?“ nego „Ivan Grubišić – najsiromašniji saborski zastupnik“. Ali, kao što rekoh, ne bih sad o tome… Iako sve ovo može poslužiti kao uvod u ono što zaista želim reći.
Što se tiče Grubišićeva političkog djelovanja, zanimljivo mi je da isti oni mediji koji zastupaju tezu da se Crkva mora distancirati od politike i obrnuto, svesrdno podržavaju svećenika koji se direktno bavi politikom. Da se kojim slučajem jedan desno orijentiran svećenik politički angažirao, to bi odmah bio udar na sve tekovine sekularne države.
Dakle, nije problem u tome što se Crkva petlja u politiku, nego je problem u političkoj opciji koju neki klerici zastupaju. Da se odmah ogradim, ne bih želio nit mi je namjera prizivati takav angažman dotičnih kao nekakvu Grubišićevu opoziciju.
Zanimljivo je primijetiti da se često vjernike percipira kao ovce koje ne razmišljaju svojom glavom, dok ovi drugi, koji se rado vole nazivati „prosvijetljenima“, po inerciji prihvaćaju sve što im se medijski servira te dopuštaju da im Jutarnji i Index oblikuju stavove.
I tu onda nastupa don Ivan Grubišić, prosvjetitelj i žrtva institucije, propovjednik populizma i sveta krava hrvatskog medijskog prostora. Besposleni pop, koji se umjesto pokrštavanja jarića uhvatio političke agitacije. Zanemarivši da se Isus nije angažirao politički nego je djelovao u sferi koja se izdiže iznad politike, pretvorio se Barabu.
Da se razumijemo, Grubišićeve političke stavove načelno dijelim te sam mišljenja da je potrebno konačno više nadići teologiju Boga i Hrvata, koji su za dom spremni, i koja ne završava veličinom prazna groba nego sadizmom okupiranog križa.
S druge strane, u Crkvi je uvijek bilo raznih strujanja, počevši od fundamentalističko-konzervativnih pa sve do reformističko-kritičkih, što je zapravo i neizbježno u ovako velikoj zajednici kao što je naša Crkva te prijeko potrebno instituciji za vlastito funkcioniranje i preispitivanje.
Ali ne možeš lagati i zavaravati narod tvrdeći kako si suspendiran zato što si javno progovorio (!) o ugovoru između Vatikana i Republike Hrvatske, kad znaš da to jednostavno nije razlog tvoje suspenzije.
Vođen infantilnim egoizmom te imajući na umu tradicionalnu nesklonost hrvatskih medija prema Crkvi, svjesno je prekršio crkveno pravo i vlastito obećanje poslušnosti svom zakonitom poglavaru te u medijima licemjerno odigrao ulogu žrtve malog čovjeka u raljama nepoštene i nehumane Crkve samo da bi se domogao vlasti.
Svjesno se prezentirajući kao žrtva institucije te pokušavajući tu istu instituciju, koja mu zapravo i daje autoritet, lažima i manipulacijom pretvoriti u svog taoca, Grubišić je tako pokazao svoje pravo lice. Medijski je pokušao ucijeniti Crkvu pričom kako će „narod na izborima odlučiti“. Koji narod? Isti onaj narod koji je razapeo Isusa? Ako se Ivan Grubišić odlučio odmetnuti, bilo mu sretno i blagosl
ovljeno, ali mišljenja sam da bi bilo poštenije da to napravi otvoreno i iskreno, a ne ovako licemjerno te da se odrekne onog svog predznaka „don“, koji mu pruža auru ozbiljnosti.