Vrijeme u ovom današnjem kaotičnom društvu protječe nekom čudnom, neuhvatljivom brzinom. Nije lako ići ukorak s njim. Ponekad nije niti moguće. Nekako ga je sve manje. Ustaneš se i razmišljaš kako imaš dovoljno vremena za izvršavanje svih obaveza koje donosi ovaj netom započeti dan, a onda negdje usred pranja zubi shvatiš kako već debelo kasniš. I onda žuriš. Oblačiš prvo što dođe pod ruku, nema vremena za slaganje osebujnih odjevnih kombinacija. Dan je, dakle, započeo stresno i užurbano i sve su prilike da će cijeli ostati takav. I da će proletjeti prije nego se uopće snađeš. A sutra će doći noći novi, vrlo sličan prethodnom. Opet će manjkati vremena. Meni osobno ne fali puno, tek nekih petnaest minuta. Gdje god krenem razmišljam kako bi bilo zgodno da sat pokazuje petnaest minuta manje. Da je tako, mogla bih mirno sjediti u tramvaju, mogla bih mirno odšetati od stanice do faksa, ne bih morala pretrčavati preko crvenog, ne bi mi smetali ljudi u redu ispred mene, ne bi me živcirala usporena blagajnica.
Osim što nedostaje vremena općenito, poseban luksuz je postalo ono – slobodno. Vrijeme predviđeno za odmor, opuštanje, interese i aktivnosti koje nas vesele, u kojima smo dobri, druženje s dragim ljudima, te još masu toga. Ljudi se, dakle, sve manje mogu pohvaliti kako imaju slobodnog vremena, a čak i ako ga nekako uspijevaju pronaći to onda u ovom užurbanom kaotičnom svijetu ne smiju reći. Jer će ispasti lijeni. Da nisu lijeni, radili bi nešto. Da rade nešto, ne bi imali slobodnog vremena. I tako ukrug.
Osim što slobodno vrijeme postaje nešto do čega se sve teže uspijeva doći, također počinje dobivati i negativan prizvuk. Potrošačko društvo mu nije pretjerano naklonjeno. Čemu trošiti vrijeme na odmor i rekreaciju kad se isto može utrošiti na još dodatnog rada. Čemu ulagati u sebe i zadovoljavati sitne potrebe koje vesele jedino nas same, dok drugi u njima ne pronalaze nikakvu korist. Nekadašnji poduži telefonski razgovori u kojima su se preko žice pretresali svi novi tračevi u gradu i njegovoj široj okolici sada lagano zamjenjuju kratki pozivi na mobitel u kojima sugovorniku jedino stignemo objasniti kako smo u gužvi. Ili u najboljem slučaju razmijenimo još nekoliko suvislih rečenica. Nekada su se kave s ukućanima i susjedima ispijale ujutro, popodne, nakon kakva posla, u kući, ispred ili iza nje. To je bio svojevrstan ritual, ugodno druženje. Danas je čak i kava postala nekakva instant, priprema se u roku par sekunda, a ispija još brže.
Nije to nikako dobro, složit će se mnogi. Čovjeku je potreban odmor, trenutci za samoga sebe, trenutci ispunjeni kvalitetnim sadržajem, baš kao i oni lišeni bilo kakvog sadržaja. Pa kakvo je zlo u tome ako nam se mozak s vremena na vrijeme malo zaputi na pašu?! J Na kraju krajeva, odmor nam je dan od Boga. To nam je pokazao vlastitim primjerom –odmarao je sedmi dan. Pa onda bismo valjda trebali i mi. Trebali bismo ponekad zastati i ubirati plodove vlastitog rada. Jer, nigdje ih s ove zemlje nećemo ponijeti. Bog nam je predvidio vrijeme za rad, doprinos, stvaranje, kreativnost. Također je predvidio i vrijeme u kojemu bismo trebali zastati i osvrnuti se na ono što smo sami stvorili i izgradili. Vrijeme u kojemu bismo mu, kao nenadmašnom pomagaču, trebali zahvaliti. Bog je šest dana stvarao, a sedmi je odmarao. Nije zlo ako i mi činimo isto. Jedino bi malo nezgodno bilo obrnuti ovaj redoslijed – stvarati i raditi jedan dan, a odmarati šest ostalih. No to je već neka druga, lijena priča.