U Mostaru je održan prvi znanstveni skup na temu „Dvadeset godina od međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine i osnivanja Hrvatskog vijeća obrane 1992. – 2012.“. Organizatori okruglog stola su Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Mostaru i Hrvatski institut za povijest Zagreb i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna Mostar.
Na okruglom stolu koji se odvijao u prostorijama amfiteatra Ekonomskog fakulteta sudjelovali su mnogi znanstvenici, čija ćemo predavanja prvog dijela skupa predstaviti u nastavku.
Hercegovina nije ničija pokrajina
Uvodnim riječima prisutima se obratio predsjednik upravnog vijeća HZ HB Mostar Vladimir Šoljić osvrnuvši se na nedavni istup reisa Cerića koji je kazao kako je Hercegovina pokrajina Bosne te kazao kako Hercegovina nije ničija pokrajina, nego je ona ravna Bosni. „Ako namjeravaju stvoriti BiH po uzoru na Jugoslaviju, ona će završiti kao Jugoslavija. A ako to ne žele, trebamo se okrenuti i razmatrati modele država Belgije i Švicarske“.
Prisutnima se obratio i Marko Tokić, suorganizator skupa i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Mostaru te kazao: „Onima kojima se želi nametnuti politički identitet, uvijek se nameće krivnja. Mi smo već 20 godina krivi za sve i svašta. Osobno vjerujem da cijela poruga na Hercegovce, na Herceg Bosnu proizvod je želje da nam se nametne politički identitet.“
Ravnateljica Hrvatskog Instituta za povijest Zagreb Jasna Turkalj naglasila je kako je projekt Republika Hrvatska i Domovinski rat organizirao do sada više znanstvenih skupova i ovaj danas je četvrti u nizu, ali prvi na ovu temu organiziran u BiH.
Bez HVO-a ne bi bilo Hrvata u Bosni i Hercegovini
Ivica Lučić, zapovjednik brigade „Eugen Kvaternik“ govorio je na temu „Okolnosti i razlozi osnivanja Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna“. Naglasio je da je danas sporno i da je uvijek bilo sporno pitanje „kakva BiH treba biti?“. To je pitanje nacionalnih priznanja i suverenosti hrvatskog naroda.
„10. ožujka 1992. godine u Mostaru je organiziran skup kluba intelektualaca, odnosno građana Mostara, iza kojeg su stajale jugoslavenske snage koje su htjele delegimtirati i delegalizirati obranu Mostara i BiH i Sarajeva… Vlast tada nije funkcionirala i što su Hrvati mogli napraviti nego se braniti, a da bi se mogli obraniti napravili su Hrvatsko vijeće obrane osnovano 8. travnja 1992. bez kojega danas ne bi bilo ni Hrvata u BiH ni Bosne i Hercegovine“, kazao je Lučić.
U ratu HVO nije imala državu iza sebe
Davor Marijan znanstvenik i časnik u stožeru gardijske brigade govorio je na temu „Organizacija i svojstva oružanih snaga Herceg Bosne“. Naveo je tri faze vojnog organiziranja. Prva faza je bila stvaranje HVO-a u kojoj su važnu ulogu odigrala događanja u Pologu u svibnju 1991. Godine nakon čega „polako raste temperatura“.
Naveo je kako je značajka HVO-a upravo činjenica da je HVO bio oružani narod. Drugu fazu obilježilo je ustrojavanje razvoja oružanih snaga Herceg Bosne, koja se također dijeli u nekoliko faza: 1. Kad su organizirane brigade u više općina, 2. Ustrojstvo vojne policije 1993. Treća faza oružanih snaga Herceg Bosne koja počinje koncem studenog 1993. Kad se događa preustroj HVO-a kada započinje koncept zbornog područja koji ima jednu gardijsku brigadu.
„Stvorila se fama da je HVO bila loša vojska, međutim temeljna razlika hrvatske vojske i HVO-a je ta da je hrvatska vojska uvijek iza sebe imala državu. HVO je vojska bez države. HVO je bio „čardak ni na nebu ni na zemlji“, kazao je Marijan.
HDZ ključan za stvaranje neovisne BiH
„Politika HDZ-a prema BiH od 8. listopada 1991. do međunarodnog priznanja BiH“, tema je o kojoj je govorio Domagoj Knežević sa Instituta za povijest Zagreb. „Nakon proglašenja neovisne RH 8. listopada 1991. došlo je do razdvajanja hrvatskog naroda u dvije države u kojima je on kao narod nositelj konstitutivnosti. Tijekom srbijanske agresije na RH politika HDZ-a BiH je usmjerenja kako pomaganju obrani RH meterijalno, tako i organizacijski i u ljudstvu, tako i organizaciji obrane u BiH. Nezadovoljstvo službenom politikom BiH i SDA prema hrvatskim interesima dovelo je do stvaranja struje u HDZ-u koja je željela promijeniti politiku na čijem je čelu bio Mate Boban.“…
„Međutim, nakon sarajevskog primjera početka radikalizacije stanja u BiH politika HDZ-a na bh razini ide ka stvaranju suverene BiH, ali drugačija od koncepta unitarne države koju zagovara SDA. Nakon nedobivanja jamstava zaštite nacionalnih interesa bh Hrvata, nastupio je referendum koji ima za cilj stvaranje neovisne BiH, što je po meni bilo presudno u njenom stvaranju.“
Mirovni planovi za podjelu BiH
Goran Mladineo izložio je temu: „Kako je mogla izgledati hrvatska jedinica u BiH: bosansko – hercegovački Hrvati u planovima i prijedlozima za teritorijalni preustroj BiH (1991. – 1995.)“. Izlaganje se odnosilo na mirovne planove podjele BiH:
1. Carrington – Cutileirov plan iz 1992. godine koji je predviđao etničku podjelu BiH pri čemu bi Hrvati vrlo loše prošli. Po njemu bi Hrvati dobili svega 12 posto teritorija BiH na kojem je živjelo manje od pola bh Hrvata. Ovaj plan je sadržavao i prijedlog za podjelu Mostara na nacionalnoj osnovi.
2. Vance –Owenov plan, najpovoljniji teritorijalni plan podjele za Hrvate s deset općina.
3. Owen – Stoltenbergov, najbolji plan za Hrvate u smislu prava, plan triju republika.
„Nažalost, i danas se razgovara o ovim planovima, jer problem Hrvata ni danas, 20 godina nakon rata nije riješen“, kazao je Mladineo.
Mirovne snage zakazale u Srebrenici
Ivica Miškulin profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba, najmlađe hrvatske obrazovne institucije, izlaže na temu: Intervencija Ujedinjenih naroda u BiH 1991. – 1995. oblici, tijek i učinkovitost“.„Intervencije UN-a u BiH možemo sagledavati na dvije razine: na razini visoke politike, i na razini čuvanja mira, što se odnosi na postrojbe UNPROFORA-a u BiH. Za Bosnu i Hercegovinu se tražio teritorijalni sporazum, a ne primirje kao što je to bio slučaj za Republiku Hrvatsku“, kazao je Miškulin.
„Što je bio mandat međunarodnih snaga, UNPROFOR-a u RH i BiH? Mandat je bio u stalnom širenju, iako su se prenosile ili naslijeđivale odgovornosti bez da je posao završen. Četiri su mandatne etape djelovanja UNPROFOR-a. Prva je otvaranje koridora oko sarajevskog aerodroma za ispostavu humanitarne pomoći. Druga faza je praćenje humanitarnih konvoja ili SFOR-a. Treći mandatni zadatak doživio je najveći neuspjeh je zaštita sigurnih zona. Naime, grad Srebrenica i okolno poručje je proglašeno UN sigurnom zonom. Na kraju, četvrta etapa kojoj je zadaća bila demitalizirane zone“, navodi Miškulin.
Zaključak Miškulineva izlaganja je kako je Srebrenica klasičan primjer propasti sigurnosne zadaće UN-a koja je postala ozbiljna tek pred američke izbore 1995. godine, kakva je trebala biti 1992. godine.