U kolumni „Teze i sinteze“ fra Mario Knezović piše o misionarki L. Mamić i pita se treba li časnu ubiti kako bi je priznali? U kolumni čitajte i o tome mogu li oženjeni svećenici biti uzori društva, kako je don Baković u zatvorima tkao budućnost, te kako su neki doživjeli dolazak dr. Pavune…
Život okrunila smrću?
Što god napišem o mučki ubijenoj misionarki časnoj sestri Lukreciji Mamić je škrto. Stoga pišem samo ovo. Isus reče ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre ne može donijeti roda. Časna sestra je umrla, a plodovi niču sa svih strana. Ona je, što je paradoks, tek kad je ubijena počela živjeti u našem narodu. Ispada kao da neke zbilja treba pogubiti kako bi nam bili znak i uzor. Božja uzornica s. Lukrecija je svojom smrću upalila svjetiljku svjedočanstva u narodu koji sve više ljubi tamu jer su mu djela zla. Glasnije se čuju umrli, nego živi i sveprisutni!
Živi ljudi, mrtvi ljudi i Davor Pavuna!
Prenosi mi jedan uvaženi sveučilišni profesor iz Mostara slijedeće dojmove nakon što je bio na predavanju uvaženoga svjetskoga znanstvenika – fizičara Davora Pavune: „Sjedili smo nas petero profesora pola sata u šutnji na piću u jednome lokalu. Nitko ništa nije govorio. No, šutnju je razbijao pogled očiju i osjećaj duše. Ništa nismo rekli, ali smo se razumjeli kako smo sitni, ograničeni u odnosu na Boga o kojem je iskustveno govorio znanstvenik, a sada i svjedok vjernik dr. Pavuna“. Tako profesor. Dobro je da su u pitanje doveli neke svoje životne postavke, jer tek nakon dobrih pitanja, osobito onih krucijalnih, dolaze vrhunski odgovori. Te odgovore, moglo se čuti iz predavanja dr. Pavune, ovaj svijet ne može dati jer se znanost kojom se i on na vrhunskoj razini bavi zaustavlja samo na 5 % onoga što se može dokučiti. Ono ostalo spoznatljivo je samo Apsolutnome – Bogu Stvoritelju. Osobno sam promatrao lica i reakcije slušatelja na predavanju.
Zadivljuje činjenica kako su nazočni bili u takvome stanju da su mogli satima slušati jedno predavanje. To se odnosi i na one koji su prestali, nažalost, slušati tuđa predavanja, nego drže samo svoja. Ovaj znanstvenik, to je bilo očito, nije iznosio postulate znanja, nego prije svega postulate osobnoga iskustva, traženja, padova i dizanja. Ljudi su siti definiranih, političko-protokolarnih, teološki nategnutih, filozofsko skeptičnih govora. Ljudi traže u naše vrijeme nešto drugo. Ljudi traže govornika, a ne govor. Ljudi hoće svjedoke, a ne ilustratore nečijega iskustva.
Uz gostovanje Davora Pavune u Hercegovini želim kazati i ovu zgodu. Prije nego što će otputovati bili smo u Etno selu kod Međugorja. Jedan od članova posluge restorana nije uopće znao tko je taj čovjek. Ti poslužitelji stola (konobari) stalno su zastajkivali i otezali prigodom spuštanja pića ili hrane na stol. To su činili zato što su željeli što više čuti od toga, za njih nepoznata, ali neobična čovjeka. Osjetili su, kasnije su nam rekli, da taj čovjek nešto ima u sebi što plijeni, budi, izaziva. Oni su potvrda da će se posebnost uvijek prepoznati. Grad na gori ne može biti skriven! I još ovo. Tijekom večeri dr. Pavuna je nekoliko puta ponovio da je put uspjeha znati šutjeti dok pametniji govori! Naveo je čak par osoba kad on zašuti u njihovome prisustvu. To me je navelo na zaključak da nam je u nekim segmentima društva loše upravo zato što su mudru i pametni ušutkani, a govornicom marširaju neznalice iz reda podobnih.
Don Anto Baković
Prije nekoliko godina u jednoj od emisija „Agape“ u programu Radiopostaje „Mir“ Međugorje uvaženi gost je ustvrdio kao je don Anto Baković na nekim područjima učinio više nego cijela Biskupska Konferencija. Tada sam pokušao, vjerujem s pravom, balansirati njegov stav. Ovih dana sam pogledao dokumentarni film o don Anti Bakoviću koji je načinio uvaženi dokumentarist Obrad Kosovac (inače je on Hrvat i Katolik premda ime i prezime zbunjuje!) i ponovno mi došla u pamet ta izrečena činjenica u radijskom programu. Taj fim bi trebalo studiozno analizirati. To ne treba činiti zbog don Ante Bakovića, nego zbog mlađih naraštaja svećenika kako bi na matrici njegova djelovanja stvarali nove oblike pastorala. Don Ante, svećenik koji je došao „batinama do oltara“ glasno progovara današnjim naraštajima misnika kako vremena, ma kako bila olovna i teška, nisu bez svoga kairosa, to vrijeme je šansa. Don Ante je, mogli bismo reći, svećenik koji je po dužnosti bio „kriv“ i kojem je „radno mjesto“ bio zatvor gdje je deset puta snažno posvjedočio kako nema uzmaka pred onima koji siju herodovsku klicu.
Baš u naše doba, kad su svećenici postali predmet za obračun s Crkvom, moralom i konačno s Bogom, divni primjer don Ante Bakovića služi ohrabrenju na putu kroz pustinju gdje se sve više čovjek klanja „zlatnim teladima“, nego Bogu. Uz don Antu treba i ovo reći. Prošao je kroz sito i rašeto osporavanja i unutar Crkve. Nije uvijek bio shvaćen. Znao je biti korak ispred vremena i zato su ga stizale sjene zlobnika koji se nisu usudili zakoračiti naprijed nego su radije stajali srkštenih ruku upućujući kritike, pa čak i podsmjehe. No, ako se danas zbog don Ante Bakovića i njegova Populacijskoga pokreta smije barem jedno rođeno dijete više, taj smijeh je vrjedniji od svega! Hvala ti don Anto, zlatni misniče, svećeniče i patniče koji si nam uz puno toga i Drinske mučenice doveo do oltara!
Taština kod baka mjesta nema
Po završetku gotovo svih glazbenih festivala gdje se natječu izvođači pjevanjem i sviranjem redovito dolazi do takvih razmjera rivaliteta da se stekne dojam da nismo na festivalu, nego na sajmu taštine i lažne veličine. Nakon što se proglase pobjednici slušamo redom ovako: Ovo je namještaljka, netko je potplatio, bili su grozi a pobijedili, moja pjesma je sto puta bila bolja itd. No, nedavno se zbio u Posušju jedan drugi stil postupanja. Naime, nakon što je sedamnaest grupa nastupilo na Festivalu Gospina plača na završetku su se mogle čuti ovakve reakcije: Mi smo bilo najlošiji, kako su samo oni drugi sjajno pjevali, nas je stid kako su drugi bili usklađeni u odnosu na nas itd. Svatko je sebe smatrao najlošijim, a drugima je izricao pohvalu. Zašto je to tako? Mogući razlozi tomu su što se nije pjevalo za novac, što nije bilo profitera „menadžera“ i što su to mahom bile osobe starije dobi koje je život nečemu naučio. Naučio ih je poniznosti. Što nam treba više od toga!
Oženjeni svećenici kao uzori
Kad okrenete teze naopačke sve možete očekivati u zaključku! Takovom metodom se sustavno bavi emisija 8. kat koja se emitira na HTV-u. Oni se vladaju po principu što luđe to bolje, što manje logike to više demagogije. U proteklih mjesec dana „dovezali“ su se svećenika i njihova života. Neka. I treba tako. I svećenici trebaju biti tema. No, kad se to obrađuje u 8. katu tu se već unaprijed znaju koordinate udaranja, ciljevi i zaključci. Tako su nedavno u emisiju doveli trojicu ljudi koji su bili svećenici a sad su oženjeni ljudi. Poštujem njihov put. Ali ne možemo se dovesti u situaciju da su oni koji su napustili svoj put, ostavili svoje zavjete, prekršili sakrament svetoga reda, postali uzori i oni koji se stavljaju kao model postupanja.
To se upravo u toj emisiji dogodilo. Jedan od njih Božidar Balenović je čak tijekom emisije iznosio laži pa ga je i vlastita žena morala javno ispravljati. Njihove odluke treba poštivati, ali njihov stil ponašanja ne treba slijediti, a to nam nameće uredništvo ove emisije na čelu s voditeljicom Danijelom Trbović. Razumije se da Danijela Trbović ne može shvatiti što je celibat (beženstvo) kad joj treba listati telefonski imenik kako bi se prisjetila s kim je sve do sada bila u braku! Eto, to su ta okretanja teza. Društvo smo gdje su oni zalutali postali putokaz, a oni koji žive čestito predmet blaćenja! Dokle?