Dok sjedamo vrtimo u glavi rukometni film, nekada davno sedamdesetih prošlog stoljeća rukometnim arenama harali su banjolučki blizanci Boro i Momo Golić, koncem stoljeća Srbijanci Predrag i Nenad Peruničić, trenutačno su in braća Gille, Gullanome i Bertrand bez kojih je nezamisliva francuska reprezentativna vrsta. Ako im se posreći nakon rukometnog odrastanja mogli bi se pamtiti i Izviđačevi.
Razgovor kreće na uobičajenu temu – od kuda u rukometu, odnosno Izviđaču?
„U Ljubuški smo stigli preporukom našeg prvog trenera Mahmuta Maše Obralića koji se poznaje s Josipom Glavašem. Preporuka trenera bila je da se u izviđaču forsiraju mladi igrači i da ćemo dobiti priliku za igranje. Tako je i bilo. Bez ikakvog podilaženja nakon tri i pol godine možemo reći da mlad sportaš ako želi uspjeti treba doći u Izviđač i Ljubuški. Ljudi su nas prihvatili, zavoljeli smo klub, samo nam fali trofej“, vele braća koji se složno nadopunjuju, a Benjamin podvlači:
„Prve godine kad smo došli bili smo sedmi, pa peti, lani treći, ove godine red je da budemo prvi“.
Klimanjem glave podržava ga Senjamin, a onda se uz osmjeh vraćaju na drugi dio pitanja:
„Kao djeca bili smo prave buce, kako bi nas dovela u liniju mama je odlučila da nas usmjeri u sport. Nekako po logici ovih prostora prvi izbor bio je nogomet. Slijedila je katastrofa, jednog dana trener nas pozove i kaže – niste vi za ovoga sporta. Skoro smo se rasplakali. Uh, bio je to žestok udarac na naš dječji ponos. Maglaj je mali grad, nema puno izbora, nekako je u to vrijeme krenula rukometna škola pa smo s 13 godina krenuli tamo. Imali smo sreću da nas trenira naš dobri Mišo. Bili smo zapaženi u rukometnoj školi, pa su nas pozvali u kadetsku reprezentaciju jedinu bh selekciju koja je uspjela otići na neko veliko natjecanje, europsko prvenstvo. Nakon toga Iziđač je bio logičan izbor“.
Malo je nedostajalo da umjesto u rukometnom Ljubuškom braća Burići ne završe u košarkaškom Širokom.
„Krenuli smo s mamom i tatom, ali smo na izlazu iz Mostara pogriješili skretanje, pa smo se morali vraćati“, uz smijeh dodaju očito je složna braća, te ponovo podvlače:
„U Izviđaču se lako uklopiti. Ne vjerujemo da je ovdje i jedan igrač sa strane imao problema. Ekipa te brzo prihvati, sredina nosi. Brzo su nam prošle tri godine“.
Na upit jesu li se ikada koristili sličnošću u školi, kod djevojaka… Benjamin veli:
„Gotovo nikada, kad ne zna on, ne znam ni ja“, dok Senjamin dodaje da po pitanju sličnosti ima zgoda.
„Benjamin više ‘napada’ cure zna se dogoditi da me zovnu – Benjamine, kad im odgovorim da nisam ja taj gledaju me ‘bijelo’. Bilo je i zgoda posebice kad smo bili manji, ako nešto uprskamo, obojica se branimo – nisam ja, ha, ha, ha…“
Od braće Burića doznajemo i jednu tajnu vezanu za blizance:
„Mana blizanaca kad se razdvoje, ne znaju se ponašati. To smo shvatili tek kad smo došli u Ljubuški. Mislimo da je to problem svih blizanaca, a ne samo naš. Zbog toga će naš uvjet, kad budemo išli iz Izviđača biti – isti klub“, završavaju složna braća pred kojima je tek navikavanje na odvojeno funkcioniranje.
‘Žrtvovao’ se zbog brata
Solidarni u svemu, djelom zahvaljujući i visini braća Burići su rukometnu karijeru počeli kao vratari. Onda se mlađi Senjamin, odlučio ‘žrtvovati’:
„Ne možemo obojica istodobno na gol, pa sam je odlučio moliti trenera da igram u polju. Tako sam dospio na mjesto pivota“, otkriva Senjamin tajnu bratske raspodjele pozicija u ekipi’.