„Nije se u njoj uvijek stanovalo, jedno vrijeme bila je trgovina, pa gostiona, pošta. Podrumski dio i prizemlje od kamena ozidani su dvadesetih godina, a kuća je dograđena i podignuta na kat poslije Drugog svjetskog rata. Na dograđivanom dijelu klesari nisu bili tako uspješni, pa je kasnije djelomično dobila fasadu, da se prekriju majstorski propusti“, kaže gospodin Petrović, ističući da je unatoč njezinoj prenamjeni funkcionalna i ugodna za stanovanje, „ljeti hladna, a zimi topla“.
Priča o Dujnovića kući čija je gradnja praktično trajala tridesetak godina, ujedno je i pokazatelj zašto su Hercegovci pobjegli od kamena. Gradnja kamenih kuća zahtjevan je i „pipav“ posao, a sa pohodom Hercegovaca u gastarbajtere nestalo je kamenoklesara i ‘argata’. Uslijedila je era betona, a poslije zadnjeg rata bijegu od autohtonosti kumovali su nemaštoviti projektanti i arhitekti, koji su forsirajući bržu gradnju i ugađajući „niskim strastima“ slobodno se može reći nagradili Hercegovinu.
Čudom se čudila prije prof. dr. Vjekoslava Sančević Simčić jedan od vodećih stručnjaka za staru gradnju u BiH kada je vidjela što se radi od starih zgrada u Ljubuškom.
„Što ovo radite, po arhitekturi će izgledati kao da ovdje prije 2.000-te nije nitko živio ni radio?“, primijetila je kritički.
U međuvremenu su se počeli javljati i neki novi tonovi, koji u lijepo isklesanim kamenim blokovima ne vide samo idealan šut za nasipanje temelja, pa je tako mlada arhitektica Kata Gašpar u svom diplomskog radu, kao svoju viziju ponudila da impresivni sedmi magazin zapuštene i napuštene Duhanske stanice u središtu Ljubuškog bude novi centar grada.
picasa_albumid=5823210245838922753