U ponedjeljak se pojavila u prodaji Vaša knjiga „Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine“. Što je u njoj novo, aktualno, zanimljivo?
Radi se o knjizi kojom sam pokušao objasniti uzroke nedavnog rata u BiH, ali i u Jugoslaviji. Moja je teza da su međusobno zavađeni nacionalni komunizmi, manipulacija nacionalnim
osjećajima i odnosima, nacionalni inženjering, višeznačne ideološke formulacije ustavnih odredbi, sustavno onemogućavanje svake alternative, opća militarizacija društva, nedostatak demokratske tradicije i vještine mirnog rješavanja problema onemogućili kompromis i društveni dogovor te doveli do ratne tragedije. Ili kraće i jednostavnije rečeno, rat je posljedica sukoba komunističke ideološke konstrukcije s realnošću. Politički i gospodarski sustav SFRJ nije bio sposoban za promjene koje je zahtijevalo vrijeme.
Citirali ste brojne dokumente i publikacije nekadašnjih „tajnih službi“. Radi se o javnosti nepoznatoj dokumentaciji i podatcima?
Još dok sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pisao magistarski rad, a kasnije i doktorat prikupljao sam dokumentaciju Saveza komunista, civilnih i vojnih obavještajnih i protuobavještajnih službi. Radi se o gradivu koje je bilo rasutom po vojarnama JNA, općinskim komitetima SK, policijskim postajama i sl. Pokazalo se da je to, uz relevantnu literaturu, objavljene izvore i dostupne arhivske fondove, dragocjeno gradivo za rekonstrukciju naše novije prošlosti.
U knjizi razmatrate problematiku J. B. Tita i njegovog kulta, pišete o Katoličkoj crkvi i Međugorju te o drugim vjerskim zajednicama. Tu su i dramatični događaji u Duvnu, zatim čuveni „Fašistički rođendan“ u Sarajevu?
Na temelju vlastitih spoznaja, ali i osobnog iskustva te na tragu istraživanja Emilia Gentilea i Mihaila Riklina, čija je knjiga Komunizam kao religija prije par godina objavljena i u nas, zaključio sam da je Josip Broz Tito još za života bio neka vrsta vrhovnog partijskog svećenika, a nakon smrti i neka vrsta „komunističkog sveca“. Represivni aparat koji je on uspostavio imao je neograničene ovlasti u borbi s „herezom“, a svaka neortodoksna ideja, kritika ili neposluh brutalno su kažnjavani. Uvjereni ateisti bili su zapravo istinski vjernici, a koliko je Titov kult bio jak pokazuje i činjenica da je njegova brončana bista (koja se nalazi i na naslovnici knjige) iznesena iz Skupštine SR BiH tek u noći 25. siječnja 1992. nakon što su zastupnici Srpske demokratske stranke napustili zgradu. Tada je izglasana odluka o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH. Tu postoji i određena simbolika; socijalistička republika koju je J. B. Tito stvorio nije se mogla osamostaliti dok nije uklonjena njegova bista. To je i razumljivo jer je stvaranje SR BiH bilo prije svega u funkciji obnove i učvršćenja Jugoslavije.
Odnos prema Katoličkoj crkvi u tom vremenu obilježen je događajima u Međugorju te represiji prema svećenicima i vjernicima u Hercegovini. Posebno poglavlje posvetio sam Duvnu (Tomislavgrad) kojem je stjecajem okolnosti 1980-ih bila određena uloga središta katoličkog klerikalizma i hrvatskog nacionalizma, pa su desetine mladića iz tog mjesta zatvarani i osuđivani zbog „neprijateljske djelatnosti“ koja se najčešće sastojala od kakve nepoćudne pjesme ili nacrtanog simbola. Kao primjer drukčijeg odnosa prema „političkom deliktu“ opisao sam tzv. „fašistički rođendan“ koji je održan u prosincu 1986. u Sarajevu. Tada je skupina tamošnje „zlatne mladeži“ sudjelovala na rođendanskoj proslavi u stanu „ukrašenom“ nacističkim insignijama. Za razliku od duvanjskih vršnjaka, oni nisu završili u zatvoru i izvukli su se s „drugarskom kritikom“.
Dosta prostora ste posvetili militarizaciji društva, sustavu Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ).
Poznavanje procesa sustavne militarizacije društva jako je važno za razumijevanje događaja s početka 1990-ih. Građani SFRJ su od djetinjstva bili podložni militarizaciji. Od osnovnoškolske indoktrinacije djecom bombašima, preko srednjoškolske nastave ONO i DSZ, „predvojničke obuke“, služenja vojnog roka, pozivanja u rezervni sastav i sl. U Jugoslaviji je početkom osamdesetih godina funkcioniralo oko 45.000 komiteta za ONO i DSZ u koje je imenovano oko 400.000 „društveno-političkih radnika“. Građani su konstantno pozivani na „budnost“ i učeni da se s neprijateljem razgovara „samo preko nišana“. Kako onda od njih preko noći tražiti uvažavanje drukčijih pozicija i interesa. Kako očekivati dijalog i kompromis. Mentalni sklopovi preživjeli su propast režima i nastavili su funkcionirati unutar novih političkih i društvenih okvira.
Pišete i o političkoj emigraciji.
Kada je u pitanju politička emigracija pobrojao sam najvažnije organizacije i njihova vodstva, a posebno sam se pozabavio dezinformacijama i posebnim akcijama kompromitacije koje su jugoslavenske sigurnosne službe poduzimale protiv emigracije. U to su uložena znatna sredstva i trud pa ne treba čuditi što je znatan dio javnosti ostao pod utjecajem (dezinformacija) bivših službi a da toga nije svjestan.
Drugi dio knjige odnosi se na raspad Jugoslavije i uvođenje višestranačja. Što se zbivalo iza kulisa u BiH kad je stari jugoslavenski sustav počeo nestajati?
Rušenjem formalnog (naglašavam formalnog) komunističkog sustava, u prvi plan izbili su potisnuti nacionalni odnosi i interesi. Iluzija kako je nacionalno pitanje riješeno nestala je s komunističkim režimom. Nakon promjene vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj, bosansko-hercegovačko vodstvo zabranilo je političko organiziranje na nacionalnoj osnovi. Kada je zabrana povučena, osnovane su nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ) koje su usprkos svim anketama i istraživanjima uvjerljivo pobijedile i osvojile svih sedam mjesta za članove Predsjedništva i 84% mandata u Skupštini SR BiH. Rezultati izbora bili su odraz nacionalne strukture stanovništva. Toliko o tezi kako u BiH „nikada nije bilo važno koje je tko nacionalnosti ili vjere“. To je uvijek bilo važno i još uvijek je važno, ali to ne priječi pošten pristup razlikama i politički dogovor, odnosno novi društveni ugovor.
Kako su događaji u RH utjecali na stanje u BiH?
Demokratski procesi širili su se iz zapadnih jugoslavenskih republika, pa i ne čudi da su sve tri nacionalne stranke u BiH organizirane pod utjecajem političkih središta iz Hrvatske. Niti jedna od njih nije bila prvenstveno bosansko-hercegovačka. SDA je usuglašena u krugu Islamskoga kulturnog centra u Zagrebu i zamišljena kao „politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu“. SDS BiH osnovan je kao „svesrpski nacionalni pokret“, pod utjecajem kninskog SDS-a i njegovoga predsjednika Jovana Raškovića. Konačno, HDZ BiH organiziran je kao dio „planetarne organizacije koja predstavlja pokret svih Hrvata na svijetu“.
Knjiga izlazi 25. ožujka, upravo na obljetnicu čuvenog sastanka Tuđman-Milošević u Karađorđevu 1991. godine. Koja je to poveznica s knjigom? Je li to navodni dogovor oko podjele BiH?
Treći dio knjige odnosi se na politički mit po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević tobože „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)“ a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata. Dok se prva dva dijela knjige odnose na povijest – ono što se dogodilo, ovaj dio se odnosi na nepovijest – ono što se nije dogodilo, pa je i pisan na drukčiji način. Naime, nema dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji dovode do zaključka da se ni o čemu važnom, a posebno o „podjeli BiH“ nisu dogovorili. Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o „dogovoru iz Karađorđeva“ odbijaju suočiti s činjenicama i argumentima izvedenim iz njih. „Dogovor u Karađorđevu“ postao je dogma (bivšim) vjernicima u socijalističku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunističkog totalitarizma u liberalnu demokraciju. Tobožnji „dogovor o podjeli BiH“ važan je dio utemeljiteljskog mita bošnjačkim nacionalistima, ali i (još uvijek) moćno oružje političkim protivnicima Franje Tuđmana i „Tuđmanizma“. Kako lijevim, tako i desnim.
Vecernji list