Katolička Hrvatska zaslužuje da napokon dobije vjernika za predsjednika države – tom je izjavom u tjedniku Globus naslovljen ogroman intervju s predsjedničkim kandidatom Milanom Bandićem. Nije posve jasno je li on to baš tako rekao, ali da je baš tako mislio nema nikakve sumnje.Zagrebački se gradonačelnik i ovoga puta predstavlja kao praktični vjernik, premda primjećuje da bi to bila njegova osobna stvar. Ali to je samo bacanje folova.
Nitko od političara u tolikoj mjeri ne demonstrira svoje deklarirano vjerništvo kao Bandić. Ni oni koji crkve nisu počeli obigravati tek od devedesetih. Vjerska uvjerenja on ne tretira kao privatnu stvar, upravo suprotno, pretvorio ih je u javnu paradu. Masovna hodočašća, gdje je uvijek u prvim redovima, nosanje svijeća s implicitnom porukom: što veći lumin, to veći katolik, napadno lizanje oltara…
Da vjeru smatra svojom intimom, ne bi na Kamenita vrata, da upali lojanicu za svoju predsjedničku kandidaturu, pozvao buljuk kamera. Kao da je Gospa nekakva Simona Gotovac, gladna svjetla reality showa. Nije to bila molitva, nego vlastito produciranje.
Crkva se neće ograditi od Bandićeve zloupotrebe vjere u izborne svrhe. Kao što nikada nije reagirala na njegovu instrumentalizaciju vjere za osobnu promociju. U Hrvatskoj se u svakim izborima posebno važnim smatra tko će dobiti podršku Kaptola i njegovih legija na terenu. Čak je i SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović svoj izborni program, fokusiran na ideju “nove pravednosti“, išao predstaviti kardinalu Bozaniću, smatrajući da ima kopču sa socijalnim naukom Crkve. Ali sudeći po odazivu, Bandić je našao mnogo bolju kopču.
Crkva voli kad joj politički moćnici plaze ispred oltara. Ispod kože izgleda da su i svećenici jako krvavi. Valjda sebi izgledaju važnijim kad svjetovna vlast pred njima prigne koljeno. Daju se fascinirati manifestacijama paradnog vjerništva. A Bandić je u tome majstor nad majstorima.
Njegove su svijeće pouzdano najveće. Kao i njegovi milodari. Crkva, naime, jako voli i Bandićevu galantnost, koja je, naravno, financirana iz džepa svih građana. Baš kao što svoje suradnike ne osvaja nego kupuje, tako zagrebački gradonačelnik i crkvenjake neprekidno, već godinama, obasipa raskošnim donacijama. Učinio ih je jednom od svojih klijentelističkih skupina. Trgovanje indulgencijama cvjeta, pa biskupe, kojima se posvuda pričinjaju komunističke aveti, Bandićeva dosadašnja stranačka pripadnost nikada nije smetala. Nije im smetala ni činjenica da je njegova vlast, impregnirana izigravanjem zakona, mutnim poslovima, korupcionaškim aferama, dubinski antagonizirana onim vrijednostima za koje bi se Crkva, kao, trebala zalagati.
Nema koristi od skandaliziranja nad Bandićevom zloupotrebom vjere i Crkve. Sve što on radi u funkciji je povećavanja i osnaživanja njegove osobne vlasti, dosad u Zagrebu, sada s pretenzijom da se preseli na nacionalnu razinu. Mnogo je problematičnije ponašanje Crkve, koja bi se htjela smatrati učiteljicom morala, a komplotira s prvacima suštinski nepoštene vlasti.
Ako biskupi zaista podrže Bandićevu predsjedničku kandidaturu, kao što su neki od njih praktično najavili, ruše vlastitu vjerodostojnost i rugaju se ne samo istinskim vjernicima nego i poruci Evanđelja.