Ljubuški nikada nije bio u milosti vlastodržaca. U osmansko doba grad je činila velika, neosvojiva tvrđava sa podgrađem. Kasaba ispod nje, više puta razarana i paljena, bila je stalno podređena tvrđavi i osmanskim vojnim ciljevima.Arogantni Austrijanci su u najljepšem dijelu grada, tik uz veliki gradski harem “Kapetanovac”, izgradili šest magazina duhana, nezgrapnih i hladnih zgrada zatvorskog tipa i ogradili ih kamenom i željeznom ogradom. Od Ljubušaka su uzimali mnogo više nego što su im davali. I pored toga što je ljubuški duhan bio Kalajeva “zlatna jabuka”, nisu ni pomišljali da veliki duhanski ured dograde u tvornicu.
Umjesto izgradnje vodovoda od Gožulja do donjeg dijela grada, uz malo troška i za kratko vrijeme, sagradili su jednu čatrnju, uglavnom za vlastite potrebe. Očekivalo se da će ponovo sagraditi crkvu sv. Kate u središtu grada koju su Turci srušili 1563. godine, ali ni to nisu uradili, nego su kamenje sa razorenih crkvenih zidova koristili za gradnju obližnjeg kotarskog ureda. Željeznica do Čapljine bila je samo pusti san, a od toliko željene niže realne (svjetovne) gimnazije ostali su samo požutjeli papiri u arhivama gradskog i kotarskog vijeća.
Ljubušaci su uvijek voljeli škole i cijenili učene ljude. Niža realna gimnazija bila bi im melem na ranu od stalnih frustracija.
Na proljetnom zasjedanju kotarskog vijeća 14. lipnja 1912. godine na dnevnom redu bili su :
1.izbor procjenitelja duhana ;
2.pravo ispaše i drvarenja ;
3.popravka mosta preko rijeke Trebižat ;
4.popravka cesta preko Tihaljine i Drinovaca ;
5.odvajanje nekih mahala od seoske općine Klobuk ;
6.osnivanje gimnazije u Ljubuškom ;
7.gradnja vodovoda u Ljubuškom ;
8.izgradnja željeznice od Čapljine do u Ljubuški ;
9.učešće i izbor pouzdanika u suhoj duhanskoj vagi (samo glavari ili i drugi sadioci) ;
10.regulacija Bekijskog polja.
Kotarskim vijećem je predsjedavao privremeni kotarski upravitelj Šandrk.
Na javnu narodnu skupštinu 11. listopada 1912. godine koju su sazvali ljubuški prvaci sve tri konfesije, odazvao se veliki broj građana i seljaka sa svojim župnicima na čelu. Pozvani saborski poslanici Atanasije Šola, dr. Nikola Mandić i Ademaga Mešić nisu došli zbog “prezauzetosti”. Prisutni su jednoglasno zaključili “da se zamole mjerodavni faktori, da u ovom času pomognu opravdanim zahtjevima Ljubušaka i to: da se napravi vodovod za grad sa vrela Vrijoštice, da se izgradi pruga željeznička od Čapljine do Ljubuškog i da se u samom gradu podigne jedna srednja škola “.
Na sjednici gradskog zastupstva 26. listopada 1912. godine jedina tema bila je otvaranje koje srednje škole u gradu. Ispred Kotarskog ureda sjednici je prisustvovao kotarski predstojnik Karl Albrecht.
Gradsko zastupstvo u sastavu: Memišaga Mesihović, načelnik grada, Ivan Lučić, podnačelnik i vijećnici Idrizaga Lalić, Selim-aga Beširević, Marko Dževlan, Ljubomir Gnjato, Hasan-aga Dizdarević, Abdulah ef. Muminagić, Faik ef. Sadiković i Jusuf ef. Tančica donijelo je slijedeći zaključak :
„Pošto ravnateljstvo franjevačkog redodržavništva u Hercegovini namjerava prenijeti svoju sadašnju gimnaziju sa Širokog Brijega u koje mjesto od hercegovačkih gradova, a kako se čuje, svi su uvjeti da bi isto moglo biti preneseno u grad Ljubuški, jer cijelo pučanstvo kotara Ljubuškoga to želi i molbom traži-općinsko vijeće prije nego što zauzme stanovište u pogledu franjevačke gimnazije, moli Zemaljsku vladu da blagoizvoli izjaviti da li namjerava molbi žiteljstva kotara Ljubuškog za podignuće koje srednje škole u Ljubuškom udovoljiti.“
Kako su Ljubušaci bili uporni u svom zahtjevu za otvaranje srednje škole, Vlada je u odluci od 13. studenog 1912. godine obećala “da će se uzeti u prvom redu obzir na grad Ljubuški, kad se bude o tome radilo, da se u Hercegovini, uz mostarsku gimnaziju, osnuje druga taka srednja škola”.
Ljubušacima je bilo mnogo razumnije da se u Ljubuškom osnuje mala realna gimnazija, nego niža trgovačka škola kako je to, nažalost, zaključio Prosvjetni odbor Sabora. Ljubuški nije trgovačko mjesto, željeznica je relativno daleko kao i gimnazija na Širokom Brijegu.
Dopisnik ” Hrvatskog dnevnika ” žali se da su ljubuški kotar i sam grad godinama potpuno zaboravljeni:
“Poznato je da je ljubuški kotar svojom veličinom jedan od najvećih kotare u Hercegovini, a i svojom prirodnom ljepotom nije zaostao za drugim kotarevima. Usprkos toga, Ljubuški je sasvim zaboravljen, ne samo grad Ljubuški, nego i ostala mjesta koja njemu pripadaju “.
Nakon toliko molbi, deputacija i dopisa, Ljubušaci odlučiše da ponovo sazovu javnu narodnu skupštinu i da svoje osnovne zahtjeve zvanično upute Saboru i Vladi.
Skupština je održana 10. veljače 1914. godine u prostorijama hrvatskog pjevačkog i tamburaškog društva ” Trebižat ” (Memišaga Mesihović, predsjednik, M. Orlandini, politički izaslanik, pravnik A. Madirazza, perovođa ).
O potrebi otvaranja srednje škole ili gimnazije govorio je vlč. o. fra Franjo Čuturić, vodovodu kao nasušnoj potrebi grada Mehmed ef. Mahić, a o uvođenju telefonske linije trgovac Ante Gavran. Veliki broj djece ljubuškog kotara ostaje uskraćen za dalje školovanje. Donji grad crpe vodu samo iz čatrnji koje ljeti skoro presuše. Ako se ne bi našao novac za vodovod od vrela Vrioštice u Vitini, mogao bi se sagraditi rezervoar vode u gornjem gradu kod vrela ” Gožulj “, a onda iz njega po cijelom gradu razvesti cijevi. Ljubuški je središte jednog od najvećih kotara, a nema telefonske linije. Najviše zbog toga trpi trgovina. To ne traži velike troškove s obzirom da brzojavni stupovi do Čapljine mogu služiti za telefonsku žicu.
Prisutni su se složili da su otvaranje male gimnazije, izgradnja vodovoda I uvođenje telefona tri prva zadatka u razvoju grada. Za izradu memoranduma Saboru I Vladi Skupština je zadužila Memiš-agu Mesihovića, gradonačelnika, O. fra Franu Ćuturića, Antu Gavrana, trgovca, Faika Sadikovića i Martina Radonića.
Ljubušaci su bili ogorčeni,jer su ih svi zaboravili.Nije bio dovoljan argument da u kotaru ima 13 osnovnih škola, da gradska osnovna škola ima preko 350 đaka, da djeca masovno prekidaju školovanje, jer u Ljubuškom nema male gimnazije ili neke druge srednje škole. Iako su saborski predsjednik dr Bašagić * i Arnautović * poručili iz Mostara da će Ljubuški sigurno dobiti gimnaziju, od toga nije bilo ništa. Svi govore da se gimnazija otvara u Trebinju, a Ljubušacima ostaje nada u otvaranje niže trgovačke škole koja nije nikome od interesa.
Ljubušaci su uzaludno apelirali na hrvatske poslanike, muslimane i katolike, da prođu ljubuškim kotarem, da se uvjere u bijedu naroda i o tome da je Ljubuški najsiromašnije mjesto u Herceg-Bosni. Tih godina sve se urotilo protiv njih ; o željeznici nema više ni govora, isušivanje Imotsko-Bekijskog polja stalno se odgađa, otkupna cijena duhana je niska. Kad Ljubušaci pokušaju predati duhan na dalmatinsku vagu, po zvanično dva puta većoj cijeni od naše, financi im ga oduzimaju i strogo ih kažnjavaju.
” Stari prijatelj Ljubušaka ” u ” Hrvatskom dnevniku ” od 26. ožujka 1914. godine iznosi niz argumenata u prilog otvaranja male realne gimnazije u Ljubuškom :
” U novinama je a i u Saboru bilo zadnjih dana govora o tom da bi gimnaziju otvorili u Trebinju ili Ljubuškom. Da su u nas zdraviji odnošaji i da su svi narodni zastupnici u stvar upućeni i strogo objektivni, o tome ne bi smjelo biti ni za čas dvojbe, da se gimnazija, ili još bolje, realna gimnazija, ima otvoriti u Ljubuškom, a Trebinju da ostane trgovačka škola, koja bi se mogla proširiti, odnosno reorganizirati.
Trebinje ima željeznicu-ono ima direktnu željezničku vezu sa Mostarom i Dubrovnikom ; ono ima trgovačku školu-Ljubuški nema ništa. I Mostar i Dubrovnik imaju velike gimnazije koje su dodatne potrebi Trebinja grada kao i cijelog trebinjskog kotara i njegovih deset osnovnih škola. Trebinje je trgovački grad, Ljubuški to nije.
Ljubuški je, prije svega, zdravo mjesto (po mnijenju bivšeg šefa zdravstva dr-a Koblera, najzdravije je u cijeloj našoj zemlji ). Ljubuški ima danas već 14 narodnih osnovnih škola, a do kraja godine će ih imati još najmanje 7 ili 8, dakle preko 20 škola. Osim toga, gravitiraju u Ljubuški škole u Čapljini, Gabeli i Trebižatu, stolačkog kotara. Sva su ta mjesta, dok nije uspostavljena ispostava u Čapljini, pripadala ljubuškom kotaru. Osim toga, pridolaze tu škole u Čitluku, Čerinu, Gradnićima i Rasnu mostarskog kotara.
Ljubuški nema željeznice, te je udaljen od Čapljine-najbliže željezničke stanice-15 km., daleko je od Dubrovnika, daleko od Mostara.
Narod je ljubuškog kotara zdrav i jedar, bistar, radin, nu velikim dijelom siromašan, jer ima malo zemlje, a puno naroda ( po zadnjem popisu nešto malo manje od 40.000 duša ). Ljubušaci od vajkada, i katolici i muslimani, rado polaze škole, željni su nauke.
Ljubuški je kotar vrlo aktivan; sadi se tu najviše duhana. Danas još govore ljudi kako je jednom prigodom pokojni ministar Kallay rekao begovima Kapetanovićima u Vitini : > Ljubuški je moja zlatna jabuka >. I jest zlatna jabuka, jer od ono 15 milijuna, što ih duhan čisto nosi eraru, dobru trećinu, ako ne i više, daje ljubuški kotar.
Mnogo se doduše govori o vrlini trebinjskog duhana ; ali cijeli trebinjski kotar ne daje ga toliko koliko u ljubuškom kotaru samo jedna općina, recimo napr. Drinovci. A i u kvalitetu ne zaostaje duhan iz Ružića, Dragičine, itd, nimalo za najfinijim trebinjcem. Osim toga plaća ljubuški kotar kud i kamo više desetinskog paušala, a to je, kako je poznato, u Bosni i Hercegovini najveći i najteži porez od trebinjskog kotara.
Još moramo napomenuti da u Ljubuški gravitira i Vrgorac s okolicom kao i Imotski s cijelom dobro napučenom imotskom krajinom.
Ljubušaci rado idu u školu, djeca su talentirana, ali radi siromaštva, malo ih može u Mostar na višu nauku. Teško je sirotinji ljubuškoj školovati djecu u Mostaru , jer to puno košta ; u Ljubuškom bi to bilo mnogo jeftinije ; tamo ima prijatelja, ima rada, a u Mostaru, gdje je svak prije svega samo trgovac, nema i ne može biti srca za ljubušku sirotinju, imadu je dosta i svoje.
Za Ljubuški dakle govori potreba, govori pravednost, govori humanitet, a po svojoj poreznoj snazi Ljubušaci s pravom zahtijevaju za sebe gimnaziju.
Odmah prve godine, uvjereni smo, bilo bi u Ljubuškom do 100 učenika u gimnaziji, u Trebinju ne znam bi li ih se i 30 našlo.
Dakle, Ljubuški neka dobije gimnaziju, Trebinju neka ostane trgovačka škola, a volja vas dajte mu i trgovačku akademiju, jer Ljubušaci nemaju ništa protiv toga “.
Kao svoj najjači adut Ljubušaci su priložili pouzdane statističke podatke o vrlo nepovoljnom odnosu ukupnog broja đaka, đaka u četvrtom razredu osnovne škole i đaka koji pohađaju srednje škole.
U toku 1914. godine u Ljubuškom (narodna osnovna škola, srpska pravoslavna škola, škola časnih sestara), Vitini, Grudama, Tihaljini, Posušju, Humcu, Rakitnu, Drinovcima, Međugorju, Ružićima, Veljacima, Sovićima i Klobuku bilo je u osnovnim školama ukupno 1685 đaka, od toga u četvrtom razredu 233. Iz ovih škola sada srednju školu pohađa svega 147 đaka, iz Sovića niko, iz Ružića svega 2 đaka. Porazan je i podatak da manje od 10% đaka poslije završene osnovne škole pohađa neku srednju školu.
Otvaranje male realne gimnazije u Ljubuškom rješavalo se, po svoj prilici, iza zatvorenih vrata. Ljubušaci, kao i obično, obazrivi i pošteni, nisu se dobro snalazili u zakulisnim političkim igrama, naivno misleći da su činjenice i pravednost ispred svega. O tome svjedoči napis u ” Vaktu ” 1914. godine :
” Jedan katolički poslanik, komu je bilo mnogo stalo do toga, da se prva mala hercegovačka gimnazija osnuje u katoličkom kotaru Ljubuškom, stavio je u saborskom plenumu predlog, da se ne usvoji zaključak prosvjetnog odbora, nego da se gradi mala gimnazija u Ljubuškom, a Trebinju da se i nadalje ostavi trgovačka škola. Sabor je zaključio da se ovaj novi predlog uputi u prosvjetni odbor. Prosvjetni odbor, nakon svestranog pretresanja ovog predloga, zaključio je ponovo da se otvori gimnazija ( mala, realna ) u Trebinju, a ne Ljubuškom. Kada je ovaj predlog ponovo došao u saborski plenum i kad su katolički poslanici vidjeli, da će se taj predlog primiti, izišli su iz saborske dvorane zatraživši, da se konstatuje ima li dovoljno poslanika da bi Sabor mogao što zaključivati. Pošto je u sali bilo manje od polovine poslanika, predsjednik je morao zaključiti sjednicu budući da drugo šta nije bilo na dnevnom redu.
Po svemu se ovome vidi, da u pitanju trebinjske gimnazije nije igrala nikakvu ulogu neka umišljena borba između Bosanaca i Hercegovaca, niti se radilo o pitanju Travnik ili Trebinje. Ako Trebinje * dobije malu gimnaziju, dobiće je na račun jednog drugog hercegovačkog mjesta, a ne Travnika “.
U toku 1935. godine u Mostaru je bio u agitovanju predsjednik kraljevske vlade dr. Milan Stojadinović sa grupom ministara. Na svečanom banketu koji je priredila Gradska skupština u čast visokih gostiju, Ljubušaci su, na čelu sa Ibrahimom ef. Gujićem, u direktnom kontaktu s predsjednikom, energično tražili da se ” Ljubuškom dade neka srednja škola, jer Ljubuški kao centar sreza od 50.000 ljudi imade na to puno pravo.”
* U Trebinju je 1893. godine otvorena Niža trgovačka škola, pretvorena 1925. U nepotpunu i 1935. u potpunu realnu gimnaziju.
* Savfet Bašagić-bošnjački pjesnik, naučnik i političar, tada Predsjednik Sabora.
* Šerif Arnautović-bošnjački političar.
Arhiv Bosne i Hercegovine. ZVS 1-1912-1/92.
Arhiv Bosne i Hercegovine. Molba za uspostavu koje srednje škole u gradu Ljubuškom.
( Zapisnik sjednice općinskog vijeća ). ZVS 1912.-222-71/24.
Skupština. Sarajevski list 1912 ; 227 : 2.
Narodna skupština u Ljubuškom. Hrvatski dnevnik 1914 ; 43:2., od 23. veljače.
Pitanje srednje škole u Ljubuškom. Hrvatski dnevnik 1914 ; 60 : 2., od 14. ožujka.
Ogorčenje Ljubušaka. Hrvatski dnevnik 1914 ; 64 : 2., od 20. ožujka.
Stari prijatelj Ljubušaka. Ljubuški ili Trebinje. Hrvatski dnevnik 1914 ; 68 : 2-3. od 26. ožujka.
Ljubušaci. Pitanje srednje škole u Ljubuškom. Hrvatski dnevnik 1914 ; 69 : 1., od 27. ožujka.
Karamehmedović H. Travnička gimnazija. Vakat 1914 ; 121 :2.
G.H. Predsjednik kr. vlade u Mostaru. Jugoslavenski list 1935 ; 230 : 7.