Nekadašnji lider HDZ-a BiH, a sada predsjednik HNZ-a Ljubušak Miljenko Brkić za Dnevni list otvoreno kaže kako će sve inicijative oko izmjene Ustava propasti u Parlamentu. Brkić smatra kako hrvatske političke elite nemaju snage ni znanja da se nametnu međunarodnoj zajednici u razgovorima o budućnosti zemlje. Predsjednik HNZ-s smatra kako su u nekim hrvatskim strankama prisutne “staljinističke težnje”.
Imamo pomalo čudnu situaciju na političkoj sceni. Prvo se vodi, pa prestane prudski proces, a onda se sve preseli u Parlament. Što se zapravo događa s političkim gibanjima?
– Iskreno rečeno, u vrijeme samih prudskih događanja izjavio sam kako to uopće nije rezultat dogovora trojke ili inicijativa jednog od tih, nego da je to zapravo izvana. Oni to nisu odigrali uspješno kao što je to trebalo uraditi. Zapravo su se dogovarali da će se dogovarati, a ništa se konkretno nisu ni dogovorili, dakle, bili su uvjereni da će zbog tog što će to podržati međunarodna zajednica, čitava ta stvar krenuti naprijed. Mislim da je to bila pogreška međunarodne zajednice i oni su trebali njih šest koji su formalno na vlasti pozvati da se oni zajednički dogovaraju. Međutim, nažalost, i u tom slučaju ponovno bi se dogodilo ono što se dogodilo i prije dvije godine. Dakle, dogovora gotovo nema i teško je ili nemoguće do njega doći.
Dakle, očekivati je propast pokušaja da se i u Parlamentu nešto napokon krupno dogovori?
– Apsolutno! Ovaj sastav Parlamenta nema šanse, a vjerojatno ni budući. Potrebno je neko vrijeme da bi ljudi promijenili svoje stavove. Što to međunarodna zajednica ide sporo, što čeka? Što se ona opredjeljuje za ovaj put nekog navodnog dogovaranja, a zna da dogovora nema? Ovdje se stvar mora nametnuti. Ako se nameće istina i pravda, zar je to problem nametati. Ako su nam uspjeli nametnuti nepravdu i ovaj Daytonski sporazum, pa zar je sad problem u miru napraviti pravdu,odnosno pravična rješenja kako bi bili jednaki.
Zagovornici radikalnijih i bržih političkih promjena prizivaju Obamu, Inzka? Hoće li i tko potegnuti taj politički obarač za BiH?
– Pa morat će, iz dva do tri razloga. Prije svega, Europi nije interes da to sve skupa predugo traje. Tako da će se morati pobrinuti da se ova nestabilna i vrlo teška situacija riješi. Doduše, oni će to držati sve dotle dok im to odgovara. To je dok se god procesi u širem okruženju ne stabiliziraju. Njima se ne žuri za BiH. To što se ljudi raduju zbog Obame je razumljivo, jer je Amerika povlačila glavne poteze ovdje u zadnjih 10 godina. Ljudi vide da nema Europe, pa očekuju da će Obama i njegova administracija povući neke poteze.
Sudjelovanje Hrvata u pregovorima mnogi doživljavaju kao sporadičnu pojavu koja samo izaziva unutarnacionalne konflikte. Mnogi ugledni Hrvati smatraju kako treba “gurati” opciju bezuvjetnog ulaska BiH u EU?
– Hrvati moraju sudjelovati u pregovorima, to je neminovno. No, važan je i način na koji se pregovara. Mi se stalno postavljamo kao neki autsajderi, dakle nismo akteri. Vidjeli smo u nekoliko navrata da međunarodna zajednica prvo obavlja razgovore sa Srbima ili Bošnjacima, a s nama jedino ako je to potrebno. Nažalost, tako se naša vodeća elita postavlja prema svemu tome. I činjenica je ako se dogovaraju dva naroda, da treći nema šanse. Međutim, ovdje izgleda kada bi se dogovarali Bošnjaci i Hrvati, ne bi se mogli izbjeći Srbi koji su ojačali i koji imaju jaku poziciju. Meni je žao što se Hrvati ne okupljaju oko našeg zajedničkog stava, a to je stav Biskupske konferencije, koji odgovara svim Hrvatima, a to je da se BiH ustroji u vidu četiriju regija, ali da niti u jednoj regiji središnja vlast može pripadati bilo kojem narodnu više od 40 posto.
Poznato je kako ste bliski s autoritetima u Katoličkoj crkvi. Kakav je Vaš dojam, postoji li unutar crkve jedinstvo oko prijedloga BK BiH o ustroju BiH na četiri regije?
– Mislim da to što su biskupi suglasili jest korektno rješenje, ali nisam siguran da oni zajednički čvrsto stoje iza tog dogovora, jer da je tako, oni bi to i dalje forsirali. Izgleda da je to bio trenutak koji je bio produkt jedne situacije i vremena, pa su se oni tako izrazili. Da je to stvarno, iskreno opredjeljenje, vjerujem da bi oni na tomu češće inzistirali. Ja nisam niti od jednog crkvenog predstavnika, izuzev Pere Sudara, čuo da tu njihovu inicijativu brani ili afirmira.
Je li hrvatsko biračko tijelo u BiH toliko nepismeno, kako tvrde mnogi, pa im se događa da biraju lidere koji završavaju u zatvorima?
– Mora se priznati da smo mi na ovim područjima generalno politički nepismeni. Mi smo prihvatili matricu koja nam je servirana od drugih, a to je da su najhrvatskiji, oni najbahatiji, oni koji se busaju u prsa, a zapravo su, to se vidi kroz povijest, najveći slabići. Takvi se u izbornim vremenima aktiviraju, obećavaju, oni su glasni i narod ih bira. Međutim, kada dođu na vlast, narod traži to što su obećali i oni se brzo potroše i prije nego što siđu sa scene, narod se razočara. Mi smo se mnogo puta razočarali u naše vođe, ali smo išli logikom da su oni veći Hrvati od ostalih. Narod ne zna prepoznati što je stvarni predstavnik hrvatstva. To je čovjek koji je u svako vrijeme na bilo kojem mjestu opredijeljen za svoj narod, za svoju vjeru i nikad se toga ne stidi, a ne samo u turbulentnim vremenima kada neki postaju veći katolici od Pape. Nama se dogodilo da su ljudi iz ondašnjih centralnih komiteta prešli u sadašnju vlast. I narod to nažalost zna, ali dok je on u HDZ-u, njega veličaju, a čim se obračuna s HDZ-om, ni narodu ne valja. To je nevjerojatno. A mislio sam da su Hrvati i u političkom i u kulturološkom smislu nekoliko koplja ispred drugih.
Što je s HNZ-om, nema vas u javnosti, kritizirate iako ne okupljate oporbu?
– Kad je u pitanju HNZ, mi smo svjesni da ovo nije vrijeme jedne mirne, tolerantne, fleksibilne politike, politike koju vodi HNZ, dakle nismo oni koji galamimo, koji vičemo, koji obećavamo, koji svoj narod varaju da njima bude kako bi željeli. Dakle, mi smo za jedan civilizacijski, kulturni dijalog i na taj način promoviramo svoje ideje. Očekujem da će se vremenom stvari iskristalizirati i da će HNZ biti prepoznatljiv. Nažalost, kod nas nije nitko prepoznatljiv tko nije HDZ. Dakle, nakon jednoumlja, sad imamo dominantno jednostranačje, koje je opasnije od jednoumlja, jer imamo privid da imamo višestranačje, pa ispada da je to demokracija. Međutim, ovdje se radi o jednom čistom staljinističkom pristupu “tko nije s nama, protiv nas je”, što je prava definicija staljinizma. Kada je u pitanju hrvatski korpus, ne treba to razbijati, jer je hrvatska politička scena previše razbijena. Ali treba izvršiti obračun sa svima koji u sebi imaju staljinističke težnje. Treba njegovati demokraciju, međusobno razumijevanje, poštivanje, treba ići k tomu. Mislim da je kod nas Crkva još uvijek najmoralniji, najintelektualniji dio hrvatskog bića. E sad zamislite kad u njoj nemamo jedinstvo i zajedništvo i sve ostale vrijednosti. Onda nije racionalno očekivati da će brzo doći do zajedništva unutar hrvatskog političkog bića, ali mislim da bi Crkva mogla i trebala u tom smislu više učiniti. Kako? Pa na način da se njezini predstavnici ili okane politike i ne podržavaju političare i odbiju pastirski štap, jer zašto će netko donositi pastirski štap kardinalu. Ljudi ne znaju da na neizravan način puno utječu na hrvatsko političko tijelo. Postoje primjeri kada se crkveni službenici fotografiraju s političarima, političari dolaze na mise, to je kao da narodu instruiraju da glasuju za tu političku opciju. Jer što bi se uvažavali oni koji nisu uz njihovu Crkvu. Njihov doprinos bi bio kad se ne bi bavili politikom.
Razgovarao: Antun Mrkonjić, Dnevni list