Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž.Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje“ od vjere. Verzije su brojne. Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata“ (Traditional Croatian Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih, koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi „mlađarija“ neke obitelji te da otpočne tetoviranje.
Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom
„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne oblije krv, te se bol više ne može snositi“, opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu“, opisuje Truhelka postupak tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.
Zategneš dok krv ne udari
I danas po selima, gdje živi starija „čeljad“, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“, priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se ne može poturčit ‘ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im’o. Ni’ko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila.“ ‘Sicala’ se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla ‘ajde Smilje da ti to napravim’. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko’ tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala“. Na pitanje zašto se „sicala“ odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“. Smilja nije „sicala“ svoje kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana“. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“, kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.
Nisu se dali izbrisati
Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala“ je Anđa Dadić 1930. kad je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo“, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na prsima“, priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: “ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno devet miseci“. Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom“. Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat“, kaže ona.