Dvije stvari je muškarcu teško priznati. Prva je da sam sebi nije dovoljan, druga da nije u pravu – da je pogriješio. E, pa, dijelom vam, moje dame, stalno i pomalo priznajem ovo prvo. Sad vam u potpunosti priznajem to drugo. Nisam više na Facebooku. Bio sam u krivu kad sam ljude dijelio na one koji su na FB i one koji će to biti. Sada ih dijelim na one koji jesu, one koji će biti i one koji su uvidjeli da im je to višak i tlaka u životu. Čovjek uči dok je živ. Ja nikad nisam ničije mišljenje osim svoga promijenio, i ne namjeravam. Samo mislim da je razumijevanje pola rješenja problema – druga polovina ionako ne zavisi od nas.
Malo ću prvo o novcu. I o stvarima koje se kupuju. Dok je nešto sredstvo, to je super. Stvari treba da vam služe, moje dame, da imate koristi od njih. Tako je i s novcem. Dok ga zarađujete zato što vam treba, to je ok. Ali, kad počne biti cilj vašeg rada i napora, smisao života, onda ste nagrabusili. Nema tu više vas, to je neko drugi kome su pare sve i način da budete neka druga. Znam žene koje kao smisao života vide baš novac. Nemaju ni kučeta ni mačeta, ni muža ni ljubavnika u kasnim tridesetim, u ranim ili kasnim četrdesetima, samo skupe stvari i nova kola… i želja da se bude u „visokom“ društvu (obično onima koji su stalno na TV-u, a kući im dug za struju stalno raste), da ih se vidi s „Prada“ torbicom u ruci.
Neke se zbog toga i udaju za ljude s kojima ne mogu ni nekoliko riječi prozboriti i koje svake večeri otrpe na sebi, samo da dobiju te vanjske manifestacije vrijednosti. Udaju se za status i pare, za muškarce koji ih ne znaju posjesti u krilo, ljuljati i šutjeti s njima dok u kući samo radio ili TV pričaju gluposti. Onda sebi traže ljubavnike, da se koliko-toliko potvrde kao žene. Mislim, ako vam je to cilj, onda neka vam je Bog na pomoći. Pustinja u kojoj živi beduin je mala maca prema pustinji u kojoj te žene žive. A znam ih, nažalost, previše takvih, sve više, puno nesretnih s kao nacrtanim osmijesima na licima. Glumljena sreća im stoji kao lažna brada, kao ćosavu mušku nacrtani brkovi.
Malo o Facebooku. FB je mjesto na koje je došlo puno ljudi koji i nemaju stvarni život. Ili im je, uistinu, nikakav. Nesposobni za bilo šta što će ih izvući iz učmale i neželjene, često i finansijski neizdrživo-neodržive stvarnosti, našli su novu „stvarnost“ na Facebooku, stavili oku ugodne (ili manje neugodne) slike iz mlađih dana i sebe u situacijama koje nisu nimalo njihove. Tu na FB oni su „sjajni“ pisci, neshvaćeni a dobri pjesnici, avanturisti, istraživači, filozofi, ljudi puni vještina i talenta. Redovno ne govore strane jezike (čak ni engleski), često imaju završenu srednju školu (kažu, i ne treba im više) i puno koriste srca i smajliće. Baš muški, zar ne? Slikaju se tamo gdje su – često na tuđi ili državni trošak – bili i spavali, jeli i pili. U stvarnosti, nemaju ni talenta ni mu… hm, ni petlje da ostvare nešto u životu. Pogotovo volje da rade i žive život kakav uglavnom imamo vi i ja.
Finansiraju ih njihove zlosretne žene, ćaće i matere, kojekakvi vlasnici benzinskih pumpi, fratri, mesari…
Jednom riječju, ni nakraj pameti vam nije da kupite nešto što su štampali i objavili, ulizujući se i kamčeći pare unaokolo. To ih ne sprečava da vam šalju izlizane rečenice i srednjovjekovne pjesmice (neki i u pisanju koriste riječi koje počinu s „k“ i „p“, valjda misle da ih to čini avangardom pjesništva i proze). Ništa ih ne sprečava da vas psuju i maltretiraju ako ih „otkantate“, jasno im je da se ne možete provući kroz žicu kompjutera i opaliti poluraspadnutom matorom gmizavcu zvučan šamar.
Drugo gubilište misli i vremena je igralište proćelavog buljavog Turčina vodnjikavih očiju, kojem se stalno nešto neobično događa. Glumac i glumica koje gledate, ne žive život Onura i Šeherzade, žive puno bolje, i to zahvaljujući vama, moje dame. Onur i Šeherzada su dvoje ljudi za kojima se u Mostaru niko ne bi okrenuo zbog njihove spoljašnjosti, jedino bi primijetili kako su oniski. Ipak, lukavo je to sve smišljeno. Onur vam je blizu pameti, bliže od preplanulih Latinosa iz meksičkih sapunica. I dostižniji. Imate i vi svoje buljave i proćelave muškarce, zamišljate ih u novim kolima i s kravatom. Možete se pitati zašto oni ne nose kravate i bradu od nekoliko dana, kao Onur?
Hm… Mislite da je Onur nosi kad je na snimanju? Ne, nije. Može mu se, ali neće. Ni Šeherzada nema po cijele dane smeđim puderom ulašteno lice, baš kao ni vi. Doduše, nije ta serija maligna kao Facebook, ali nije ni potpuno nevina. Uzme vam vrijeme, ako ne za djecu ili unuke – onda za sestriće i bratiće koje niste dugo vidjele. Uzme vam vrijeme za vas.
I, da znate, ako me više ne nađete na Facebooku, nisam vas ni blokirao ni izbrisao s liste prijatelja. Jednostavno nisam tamo. Izbrisao sam sebe. A ako nađete nekoga s mojim imenom i prezimenom na FB (kažu da je poneko uporan u želji da bude ja, ima čak i par mojih slika), blokirajte i prijavite. Ja pri ovoj pameti i iskustvu ne točim gorivo na OMV benzinskim pumpama i ne idem na Facebook. Ako nisam u pravu, promijenit ću mišljenje. A sada, moje dame, tako kod mene stoje stvari.