U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, koja je nedavno iznutra obnovljena od ratnih oštećenja, dijecezanski biskup Ratko Perić podijelio je na svetkovinu sv. Petra i Pavla pod večernjim euharistijskim slavljem sakrament sv. Reda prezbiterata petorici đakona, i to: fra Goranu Ćorluki sa Humca – Ljubuškog, fra Željku Barbariću, rodom iz Širokog Brijega, fra Branimiru Novokmetu iz Tomislavgrada i fra Tomislavu Peku iz Brckovljana – četvorici članova Hercegovačke franjevačke provincije, te đakonu Trebinjsko-mrkanske biskupije don Ivanu Marčiću.
U koncelebraciji je sudjelovalo 55 svećenika, dijecezanskih i franjevačkih, kojima su se nakon obreda Ređenja priključila i petorica novih misnika. Procesija je pošla iz kripte sv. Josipa, prošla crkvenim dvorištem i ušla u katedralu ispunjenu vjernicima. Poslije incensa katedralni je župnik izrazio dobrodošlicu svima, ističući da je izgrađena i novoposvećena katedrala prije 30 godina, 1981., primila prve novoređenike, devetoricu dijecezanskih misnika. Poslije toga nizala su se đakonska i prezbiterska ređenja, iz oba klera, kao i dva biskupska rukopoloženja – prošle i ove godine.
Biskup je pozdravio sve koncelebrante, franjevce na čelu s provincijalom fra Ivanom Sesarom, i sve dijecezanske svećenike. Neki su slavili četrdesetu obljetnicu misništva, neki dvadeset i petu, a većina je ređena na samu svetkovinu sv. Petra i Pavla ili oko Petrovdana. Biskup je svima čestitao obljetnicu njihova svećeničkog ređenja i zahvalio na njihovu pastoralnom služenju u ovoj mjesnoj Crkvi. Katedralni je zbor pjevao odnosno predvodio “Missu de Angelis”. Ceremonijar je bio biskupov tajnik don Ivan Kovač.
Na kraju sv. Mise provincijal je Sesar izrazio zahvalnost Bogu, darovatelju zvanja, i svima koji su pripomogli odgoju i izobrazbi kandidata na svećeništvo novih članova Provincije i mjesne Crkve u Hercegovini.
Poslije misnoga slavlja za sve je uzvanike priređena okrjepa u velikoj katedralnoj dvorani, na „švedski“ način.
Prenosimo biskupovu homiliju:
Dragi Božji narode!
Radujemo se višestrukom radošću u Gospodinu. Prvo, danas Majka Crkva slavi apostolske prvake sv. Petra i sv. Pavla. Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao Božje ime objavio poganima i postao učiteljem naroda. Zajedničko im je da su obojica djelovala u Rimu, da su obojica propovijedala Evanđelje i Židovima i poganima; da su obojica mučenički završila svoj ovozemni tijek u Vječnome gradu: Petar razapet u Neronovu vrtu u Vatikanu, i to glavom prema zemlji, na vlastiti zahtjev, jer se nije smatrao dostojnim biti ni razapet kao njegov Gospodin, a Pavao kao „rimski građanin“ pod mačem Neronova krvnika. Obojica su, dakle, postigla bratski vijenac mučeništva, pa im je Crkva dala zajedničku svetkovinu njihova prijelaza s ovoga u vječni život i odredila zajedničko štovanje vjernika. Obojica imaju također i druge vlastite blagdane: Petar svoju katedru naučavanja, 22. veljače, a Pavao svoje obraćenje, 25. siječnja. Čestitamo ovoj dvojici Apostolskih prvaka današnju svetkovinu i molimo ih da svojim zaslugama i moćnim zagovorom isprose od Boga što više milosti mira i jedinstva svetoj Crkvi kršćanskoj! Drugo, radujemo se s Dijamantnoga jubileja ili Šezdesete obljetnice misništva Svetog Oca Pape Benedikta XVI. Na današnji dan 1951. godine, u Freisingu kod Münchena Joseph Ratzinger bio je zaređen za prezbitera, godine 1977. postao je münchenskim nadbiskupom, potom iste godine kardinalom, a 1981. pročelnikom Kongregacije za nauk vjere i 2005. godine 265. Papom s imenom Benedikta XVI. – Benedikte XVI., Bog Ti dao svjetlosti i snage da ispuniš službu u koju Te Duh Sveti postavi nadglednikom da paseš Crkvu Božju koju Isus steče krvlju svojom: da kao suradnik Božje Istine vodiš sve ljude putem spasenja! Treće, radujemo se s motiva sv. Reda prezbiterata pred kojim u ovoj katedrali Marije Majke Crkve stoje petorica naših đakona: fra Branimir, fra Goran, don Ivan, fra Tomislav i fra Željko. Radujemo se s njima samima, s njihovim roditeljima i župama, s Provincijom i cijelom Crkvom u Hercegovini. Osvrćemo se na tri biblijska čitanja koja nam Crkva stavlja pred oči na današnju petropavlovsku svetkovinu. Prvo ćemo iz Matejeva evanđelja:
Mt 16, 16-19. U predjelima Cezareje Filipove, u okviru nekadašnjih zemaljskih božanstava, Isus svojim apostolima postavlja dva temeljna upita, koji su upućeni i svakomu od nas: Što govori svijet, tko sam ja? Učenici stali nagađati: Neki kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći da si Jeremija ili jedan od drevnih proroka. A on će im dalje: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Petar se diže i progovori: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga! (Mt 16,16). Radostan Petar što je pogodio. Radostan Isus što je Petar po Božju odgovorio! Ima barem jedan koji razumije tko je on, Isus. Da Petar nije ništa drugo u svome životu rekao nego samo to, tu vjeroispovijest, ostao bi upisan kao prvi koji je među učenicima otkrio Isusa kao Sina Boga živoga, kao Mesiju – Krista – Pomazanika. Doista veliko otkriće proizašlo iz objave Božje, a ne iz krvi putene! Na to Isus izreče Šimunu Petru blaženstvo i obećanje: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati (Mt 16,17-18). Krist obećaje Šimunu, sinu Joninu, kojega je u prvom susretu bio nazvao „Petrom“ (Iv 1,42), da će on biti vidljivi temelj njegove Crkve. Na temelju Petrove ispovijesti vjere Krist gradi Crkvu svoju, koja se ne će sastojati samo od «izgubljenih ovaca doma Izraelova (Mt 15,24), nego iz «svih naroda» (Mt 28,19). Petar je stijena, kamen, dragi kamen, na kojem stoji Crkva Božja. Tko god prima od Boga dar, tj. tko vjeruje vrhunaravnim činom i darom vjere, on je stijena, kremen, hridina nerazoriva. Svatko od nas svojom vjeroispoviješću ugrađuje svoj kamen u zgradu Crkve Kristove. U tom smislu svatko je od nas barem čestica u velikom mozaiku Crkve. Takvomu Bog povjerava i obećaje velike stvari. – Vama, poštovani novoređenici, koji se danas ugrađujete sv. Redom prezbiterata, primajući besplatan dar svećeništva, Crkva će povjeriti zadaće naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Izvršite primljeno poslanje ozbiljno, otvoreno i odgovorno!
Djela, 12,1-11: Uhićenje i oslobođenje Petrovo u Jeruzalemu. U godini smo 43. ili 44. nakon Krista. Neokrunjeni kralj Herod Agripa (37.-44), odgajan u Rimu, sve je poduzimao, pa čak i opsluživao židovske običaje, samo da se što više dodvori Židovima, a ne da se svidi Bogu. A kada je vidio da bi osobite simpatije mogao pobrati ako udari na kršćane, to je i učinio: ubio je apostola Jakova, Ivanova brata, a uhitio je i Petra i bacio ga u tamnicu, naumivši ga nakon Pashe izvesti pred narod – vjerojatno da ga kamenuje! Petra u zatvoru čuvaju četiri vojničke četverostraže. Nema šanse da pobjegne. Aplauz u gradu i želja da se više jednom stane u kraj toj „sekti“ kršćanskoj. Ali ima Boga! Ima i Crkve koja „svesrdno moljaše Boga“ za Petra. Bog izabrao okretna anđela i poslao ga u zatvor da oslobodi Petra. Pojavio se anđeo Gospodnji i svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i naredi mu: Ustaj! Spadoše mu okovi s ruku. Spremi se, zaogrni se i za mnom! reče mu anđeo. Prođoše sve straže, dođoše do željeznih vrata koja im se sama otvoriše. Anđeo nalijevo, a pokazuje Petru nadesno. Sve kao u snu! Petra su mislili smaknuti, ali Bog se čudesno pobrinuo da se to ne dogodi. Pred njim je dug put, možda još 25 godina! Petar je okrenuo u kuću Marije, majke Markove. U toj je kući bila Posljednja večera. U toj je kući Duh Sveti sišao nad apostole. U toj je kući osnovana prva crkvena zajednica koja se Bogu molila. Iz te je kuće niknulo i zvanje Marka evanđelista, tajnika Petrova. U obitelji u kojoj se moli, zvanja se rađaju. – Uvjereni smo da su i ovi naši novoređenici plod molitava njihovih majki, baka, ukućana, obitelji. Hvala vama, roditelji, koji, primivši od Boga djecu kao nebeski dar, sa zahvalnošću uzvraćate Bogu uzdarjem. U izboru duhovnoga zvanja sinovi i kćeri najbolju potporu doživljavaju od svojih roditelja kada ih prate molitvom i radošću gledajući ih da su oni sretni u izabranu zvanju. A najteže im je kada vide da se roditelji naopako ponašaju prema duhovnom zvanju svoje kćeri ili svoga sina.
2 Tim 4,6-8: Pavao učitelj piše svomu učeniku i prvomu suradniku Timoteju: Prispjelo je vrijeme moga odlaska. Sve je osmišljeno i privedeno kraju. Njegov se život izlijeva kao žrtva ljevanica Bogu. I onda tri veličanstvene Pavlove rečenice: „Dobar sam boj bojevao“. Slika uzeta iz svakidašnje borilačke arene. Slušamo li svako toliko razne igrače prije utakmice: založiti se iz petnih žila, ginuti na igralištu, dati sve od sebe, učiniti najbolje što se može, i to za onu propadljivu i prolaznu lovoriku, pa i onu novčanu; jer kako dođe, tako i prođe. Pavao kaže da je dobar, najbolji, boj vojevao. Ništa nije propustio učiniti i navijestiti od svega nauma Božjega. – Ređenici! U boj! U duhovni boj! U odlučnu borbu protiv duha ovoga svijeta koji se ravna po požudi i grijehu, a ne po Božjoj volji. Dok se borite, na nogama ste! Kada se prestanete boriti, pali ste! Ne dopustite da vas svijet zavede na svoju stranu, na svoju stranputicu! „Trku završio“. Trideset je godina Pavao trčao, ne putovao, nego upravo trčao, Rimskim Carstvom kao navjestitelj Evanđelja, kao maratonac Radosne vijesti Kristove. Vidio i lijepih i ružnih. Patio i u duši u tijelu. Sve je žrtvovao Bogu: i svoje visoke škole, i svoje vrijeme, i svoje zarade, i svoje tjelesne snage, i svoju oštrinu duha, i svoju odanost srca. Sve! Koliko ima onih koji oduševljeno polete s pika na biciklima, na motorima, u formulama 1, a nikada ne stignu na cilj? Pavao kaže: trku sam završio. Dospio do kraja. Stigao na cilj. Po propisima trke. Čeka me vijenac pravednosti. Kakvo unutarnje i vanjsko zadovoljstvo u čovjeku! „Vjeru očuvao“. Zadržao u sebi vjeru i nadu u Boga da će uspjeti, pobijediti, dospjeti do cilja. Ako ne zlatna – brončana! On se držao pravila igre. Nije se služio dopingom. Nije uzimao nedopuštena sredstva na štetu zdravlja. Nije se uzdao u prijevare i trikove da nadmaši Petrove rezultate! Poštovao je pravila trke, na zvižduk suca: i kada je poletio i kada je doletio. – Evo nam, braćo novoređenici, uzora. To se sve jednako odnosi na nas koji živimo danas. Svakomu je u životu dosuđena trka i borba. Koji po Božjem pravilu u vjeri trče i biju dobar boj – Bog će im dati svoj blagoslov! Amen.
