Zadnja subota u pol listopada bila je buntovan, bolje rečeno revolucionaran antikapitalistički dan. Škripale su od zanosa na Highgate Cemetery u sjevernom Londonu kosti Karla Marxa. U Hercegovini puhala je bura sa sjevera kao manifest hladnoga vremena. Bilo je to jedina poveznica prosvjedničke klase i flegmatične Hercegovine. Da, revolucija i Hercegovina ne vole se ni javno ni tajno. Tko god prijetio ratom, požarom, nametima ili stečajima, u Ere nema prosvjeda, nema okupljanja, štrajka nema. Na djelu je evanđeoska Bogu Božje, caru carevo. Bog visoko prebiva, a zadnji car u Beču abdicirao. Makar se subotnja revolucija činila šarenom, tu i tamo nazvaše je i globalnim prosvjedom, očekivao sam da će nemirni (čitaj proleterski) vjetrovi pokrenuti uspavane duše u Mostaru, Ljubuškom, Duvnu. U Sarajevu se skupilo nekoliko stotina puntara, pišu o rijetkim prosvjednicima u Banja Luci i Zenici, s budibogsnama zastavama i šlampavim plakatima. Nije bitno što ih je netko krstio komunističkim dernekom. Krivo mi je što je zaspala Hercegovina, nitko ne želi otpor, nema trubača sa Seine, gluhoća zvoni od Maglića do Tušnice.
A otkada nema u Hercegovini revolucije? Odavno. Zadnji su se bunili stari Delmati protiv Rimljana, dok ih nisu legionari svladali, uzeli im taoce i udarili namete. Otada muk, i protiv Avara, i Huna, i Tatara, i Osmanlija, i – redajte dalje. Ako je bilo kakvih ustanaka i lokalnih buna, one su uglavnom importirane. Dolazili su lažni proroci, trbuhozborci i samozvani mesije s raznih strana i bivali dirigenti naručenih partitura. Kao da se uvijek čekalo da spasenje dođe sa strane, da buna počne tamo iza brda, pa što se dovalja do nas? Problem se može ukratko sažeti: U Hercegovini nema kritične mase. Nije bitno jesu li rupe u bankovnim računima ili na cestama (tja, dobar ih dio nije popravljen još od socijalističkih vremena), jesu li na djelu majorizacija, špekulacija, destabilizacija, politizacija ili CIA. Nema kritične mase.
U veljači jednoga burovita dana 1991. u Mostaru je održan prvi izborni stranački sabor HDZ-a BiH. Skup je vodio Ante Beljo, neuko i diletantski, kako samo on to umije. Dobio je u zadaću izabrati za predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljuića. Očekivao sam borbu više kandidata, nadmetanje programa, bučnu diskusiju, ali avaj! Podijeliše nam nekakav papirić nazvan “Platforma HDZ-a” i diži ruku za predsjednika i za politiku na što se umetne. Uzalud sam pokušao izazvati otpor, ostadoh vox clamantis in Mostariensi deserto. Godinu nakon toga u Zagrebu se na studentskom domu pojavio grafit A gdje je revolucija, stoko? Sutradan ga je vlast užurbano prebojila. Dvadeset godina nakon toga nevolja je što Dragan, Božo, Zvonko i drugi politički kmetovi mogu mirno spavati. Neće ih pomesti revolucija.