Andrej Vištica: “Pokušati ću pretvoriti hobi u posao”

Triatlon je sportska disciplina za koju se sa sigurnošću može reći da je nepoznata široj javnosti. Ljubuški je jedan od rijetkih gradova koji se može pohvaliti iznimno uspješnim triatloncem. Riječ je o dvadesetdevetogodišnjem Andreju Vištici, inženjeru elektotehnike i računarstva koji je proteklih pet godina zaposlen u tvrtci Ericsson Nikola Tesla u Zagrebu. Kroz razgovor sa Andrejom doznali smo mnoštvo zanimljivih informacija po pitanju načina treniranja, postignutim uspjesima i planovima za budućnost.

Kada počinje vaša aktivna sportska karijera?
Trenirao sam nogomet i tenis u osnovnoj školi, ali ne pretjerano ozbiljno. Prije 6-7 godina sam surfajući Internetom naišao na triatlon i odlučio pokušati. Krenuo sam rekreativno, ali natjecateljski duh se ubrzo probudio pa sam triatlon iz godine u godinu počeo ozbiljnije shvaćati.

Opišite nam svoj trening?
Treniram 2 ili 3 puta dnevno i u to još uguram posao.Od prošle godine radim u nepunom radnom vremenu( 6h dnevno), tako da mi ostaje više vremena za trening. Ne postoji tipični dan, sve ovisi o pripremnoj fazi. Skupi se 30-ak sati treninga tjedno u sezoni, a van sezone je taj broj nešto manji. Izračunao sam da sam prošle godine 1127 sati proveo na treningu što je skoro 47 punih dana.

Što vas je posebno privuklo triatlonu?
Triatlon objedinjuje 3 bazična sporta. Svaki od ta tri sporta mi je bio drag, pa je logično da mi je njihova kombinacija još draža. Natjecatelji se u prvom redu bore protiv sebe i svojih ograničenja. Vremenom počneš ostvarivati ciljeve koji su nekad izgledali nedostižni, što te ispunjava zadovoljstvom i gura naprijed prema novim, višim ciljevima. Natječeš se u prvom redu protiv štoperice. Što je možda i loše jer nakon loše utrke ne možeš okriviti suca :-). Velika prednost je što se treninzi uglavnom odvijaju u prirodi, što ima relaksirajući učinak, pogotovo na one koji su prisiljeni živjeti u tempu velegrada.

Koji dio u triatlonu preferirate?
Biciklizam.

Što se sponzorstva tiče, postoje li tvrtke koje podupiru vaš rad?
Oprema je dosta bitna, ali najvažniji komad opreme (motor) se ne može kupiti. Trenutno u Hrvatskoj zbog gospodarske situacije nije lako doći do sponzorstava, pa se nastojim probiti na inozemno tržište. Brooks me opskrbljuje tenisicama i opremom za trčanje, Sailfish neoprenskim odjelima i triatlonskim dresovima, Sponser prehrambenim suplementima, a surađujem još i sa jednom biciklističkom trgovinom u Njemačkoj.

Uzori u triatlonu?
Chris McCormack i Simon Whitfield.

Vaši dosadašnji uspjesi u triatlonu?
Najveći uspjeh mi je 6. mjesto na Challenge Roth-u koji je najveća utrka na Ironman distanci u Europi (3300 natjecatelja pojedinačno i još 2200 u štafetama, 180,000 gledatelja uz stazu). Na toj utrci sam postavio Hrvatski rekord na ironman distanci (3,8 km plivanja, 180 km bicikla, 42,2 km trčanja). U međuvremenu sam taj rekord izgubio pa sad radim na tome da ga vratim.

Vaši osobni planovi za budućnost u ovoj disciplini?
Vidjeti gdje su mi granice i pokušati pretvoriti hobi u posao.

Na što bi trebali početnici u triatlonu obratiti pozornost, i što im poručujete?
Neka ih nije strah pokušati. Triatlon u svijetu ima jako veliku rekreativnu bazu. Ironman, iako je to ekstremna disciplina triatlona, godišnje završi oko 100,000 ljudi. To su u najvećoj mjeri rekreativci, ljudi s poslom i obitelji. Kod nas se još uvijek na sport gleda kao na nešto čim se bave profesionalci ili eventualno nešto s čim se moraš baviti kad ti doktor tako naredi. U Hrvatskoj se situacija pomalo mijenja i na sport se polako počinje gledati kao na dio života, što je dobro i za fizičko i za psihičko zdravlje ljudi. Samo bi još napomenuo da za rekreativno bavljenje triatlonom nije potrebno trenirati 2-3 puta dnevno, a triatlon ima i puno kraće discipline od Ironmana koje su prihvatljivije rekreativcima.