Antea Miloš: Iako mi je vlak otkinuo ruku i nogu, udala sam se, rodila i završavam studij

Kad sam nastradala, nisam bila ni svjesna što se zapravo događa, ali nikada nisam padala u depresiju. Možda i zato što se nisam odvajala od krunice. Uz vjeru, puno su mi pomogli i rodbina i prijatelji. Kako potječem iz obitelji koja se i u najtežim situacijama znala šaliti i na taj način rješavati probleme, ja sam čak i neposredno nakon nesreće govorila prijateljicama kako ću ubuduće barem imati manje muke oko depilacije.

Devetnaestogodišnja Antea Miloš iz Splita teško je stradala u nesreći koja se dogodila u petak oko 8.30 sati na željezničkoj stanici u Kopilici. Djevojka je, inače studentica u Zagrebu, u četvrtak navečer vlakom krenula u Split gdje je s obitelji trebala provesti nadolazeće blagdane. Kada je vlak stigao u Kopilicu, iskrcala se da bi posjetila oca Zdravka, zaposlenog na Hrvatskim željeznicama.

Nema mjesta depresiji

Kći i otac šetali su uz prugu kada je naišla manevarska lokomotiva koja se kretala unatrag tako da je djevojci bila iza leđa. U jednom trenutku je lokomotiva zahvatila djevojku koja je pala između perona i tračnica. Iako joj je otac pokušao pomoći tako što ju je povukao, nije uspio, pa joj je manevarska lokomotiva zahvatila lijevu nogu i ruku. Nesretna je djevojka prevezena u KB Split gdje je odmah operirana i dijelom su joj amputirane noga i ruka…

Tu je vijest 21. prosinca 2002. godine, dakle prije osam godina, objavila Crna kronika Slobodne Dalmacije. Mnogi se Splićani i danas sjećaju te nesreće, koja je zasjenila božićne blagdane.

No, što je danas s Anteom Miloš? U potrazi za njom najprije smo kontaktirali s njezinim ocem Zdravkom, još uvijek radnikom HŽ-a, koji se u međuvremenu s dvojicom sinova i suprugom Marijom sa splitskih Ravnih njiva preselio u rodne Brnaze.

– Hvala Vam što se raspitujete za našu kćerku. Antea se udala, sada se preziva Katić, živi u Zagrebu i ima dvoipolgodišnjeg sina Gabriela. Bila je ovo lito dva miseca kod nas u Brnazama – ponosno će otac Zdravko, prije nego što nam je dao broj telefona svoje mezimice.

Početnu skepsu da će sada već 28-godišnja Antea Katić nevoljko prostrijeti svoju osobnu priču široj javnosti, naša je sugovornica istu sekundu razbila riječima kako osjeća veliku zahvalnost brojnim dobročiniteljima, zahvaljujući čijoj ljubavi i donacijama danas vodi sretan život usprkos hendikepu i životu bez ruke i noge.

Glasom lišenim svake patetike i samosažalijevanja, Antea nam je spremno ispričala što joj se posljednjih osam godina, od fatalne nesreće, događalo.

– Kad sam nastradala, nisam bila ni svjesna što se zapravo događa, ali nikada nisam padala u depresiju. Možda i zato što se nisam odvajala od krunice. Uz vjeru, puno su mi pomogli i rodbina i prijatelji. Kako potječem iz obitelji koja se i u najtežim situacijama znala šaliti i na taj način rješavati probleme, ja sam čak i neposredno nakon nesreće govorila prijateljicama kako ću ubuduće barem imati manje muke oko depilacije.

– Roditelji su mi od početka bili velika podrška. Otac je govorio da će prodati kuću, ako treba, kako bih mogla dobiti svu moguću zdravstvenu skrb i šansu za normalan život. Hvala Bogu i dobrim ljudima, nije trebalo – ističe Antea.

Ispočetka je naivno vjerovala da će biti u bolnici nekih 15-ak dana, a onda se vratiti normalnom studentskom životu, kao da se ništa nije dogodilo. Ali, nije bilo baš tako. Nakon mjesec dana dugog liječenja u splitskom KBC-u (sve pohvale na račun liječnika), Antea je cijelu zimu 2003. provela na fizikalnoj terapiji u Zagrebu, a potom je s novim protezama otišla doma na ljetovanje. U tom razdoblju je položila vozački, te sjela u prilagođeni peugeot, kupljen od donacija.

Važna je škola

Nakon povratka u Zagreb, posvetila se studiju i imala naprosto premalo vremena da bi se opterećivala svojom bolešću. Antea nam napominje kako je odrastala u radničkoj obitelji u kojoj se oduvijek isticala važnost obrazovanja.

– Kad smo ja i braća imali za učiti, ništa drugo nismo morali raditi. Zato sam ja radije birala učenje – smije se Antea, koja je nakon završene Srednje zdravstvene škole u Splitu otišla u zagreb studirati čak dva fakulteta – Prehrambeni i Farmaciju.

Godine 2004. Antea je u Zagrebu počela vezu s diplomiranim ekonomistom i inženjerom Tihomirom Katićem, prognanikom iz Slunja. Prisjeća se kako ga je zapravo upoznala u Zagrebu još prije nesreće, da je odmah “zaiskrilo” između njih, ali nisu razmijenili brojeve mobitela…

Nakon nesreće je gostovala u Motrištima kod Branke Slavice, kada je Tihomir doznao što joj se dogodilo, te je nakon toga s njom stupio u kontakt. I tako je počela romansa, koja se nakon nekog vremena okrunila brakom, a onda i rođenjem sina Gabriela.

– Uživam u braku, imam predivnog supruga, kojeg volim i poštujem. Gabriela smo nedavno upisali u vrtić, pa sada ima malo više vremena za sebe. Nadam se da ću zato konačno položiti preostalih par ispita na Farmaciji, do sada naprosto nisam imala vremena – kaže Antea, te dodaje da planira imati još djece. No, na koncu ističe da ju je majčinstvo u još jednoj stvari dosta promijenilo.

Ne mogu baš sve

– Ranije sam se, možda i iz inata i neprihvaćanja vlastitog invaliditeta, previše forsirala i radila stvari za koje nisam imala baš snage. Postavila bih sebi pitanje “bih li ja to napravila da imam ruku i nogu”. Ako bi odgovor bio potvrdan, ja bih to i napravila. Međutim, sad vidim da moram, i radi djeteta, više paziti na zdravlje. Ne želim više samoj sebi dokazivati da mogu sve, jer nitko ne može sve – iskreno će naša sugovornica, koja je odustala i od planova da će jednoga dana raditi u ljekarni.

– Ipak je to posao gdje cijeli dan moraš biti na nogama, a nisam sigurna da bih to mogla izdržati. Možda bih se radije zaposlila u školi ili nekom laboratoriju, a, koliko to god patrijarhalno zvučalo, otkad sam stvorila vlastitu obitelj, čini mi se da sam ostvarila svoj vrhunac – zaključuje Antea.

Hvala didu Anti Budimiru…

Obično se zadnjih sjetimo svojih najbližih kada nekome zahvaljujemo za dobročinstvo. E, baš zato bih se ja ovom prilikom posebno zahvalila svome didu Anti Budimiru, koji redovito čita ‘Slobodnu Dalmaciju’ i bit će mu sigurno drago da to vidi.

Zašto baš njemu? Zato što sada kad sam i sama majka, shvaćam da je roditelju najteže kada mora napustiti vlastitu djecu da bi im nešto osigurao, a upravo je to moj dida morao napraviti kada je otišao raditi u Njemačku, kako bi svima nama osigurao bolji život. On mi je jako puno pomogao- ističe Antea.

Na dugačkoj listi svoj dobročinitelja, gdje se svakako nalazi i upraviteljica njezina Studentskog doma na Savi Ruža Jerković, Antea posebno zahvaljuje i Jutarnjem listu, koji joj je dao stipendiju, ali i Srđanu Mladiniću, vlasniku propalog SMS-a…

– Pratila sam sve što se oko Srđana Mladinića i afere s Podravkom i SMS-om događalo, ali ono što ja znam jest da mi je taj čovjek, a da me uopće nije poznavao, dugo vremena uplaćivao novac za stipendiju. I ja mu to nikada neću zaboraviti – kaže Antea.
Šta buljite?

Antea kaže kako je za razliku od njezina rodnoga Splita, Zagreb u kojemu već dugo živi ipak prijateljskije nastrojen prema osobama s invaliditetom, počevši od arhitektonskih rješenja ali i kulture građana. Naravno, ima i iznimki.

– Jako me nervira kad vidim da se zdravi ljudi parkiraju na mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, a moj suprug, posebno osjetljiv na to, zove čak i ‘pauka’. Osim toga, ne volim kada osjetim kako ljudi bulje u mene, u moju plastičnu ruku i nogu. Ranije sam znala i ja buljiti u njih, čak im se i izbeljiti, no sada to nastojim ignorirati. Ne obazirem se više na njih, polako mi dolazi trideseta, a budem li provodila vrijeme obazirući se na druge, proći će i život – tvrdi naša sugovornica, te ističe da joj je od svega najgore ako osjeti da je netko sažalijeva, jer, tvrdi, nema zbog čega.