Sve više hrvatskih građana svjedoči da više ne može pratiti sadašnje medije jer oni u njima bude nemir, čak i jezu. Da je to istina, potvrđuju i duboko skrivena i od javnosti pomno čuvana činjenica da se npr. vodećim dnevnicima prodana naklada više nego prepolovila i da im ne pomažu više ni nagradne igre koje već po sebi obezvređuju i marginaliziraju cjelokupnu novinarsku profesiju. Brojni vjernici odlučili su načelno ukloniti odnosno ispustiti televiziju u korizmene dane – ostavivši si ipak ono što je očuvalo profesionalni i etički dignitet odnosno ono što se ne može falsificirati jer je riječ o izravnom prijenosu. U suvremenoj medijskoj ponudi sve je više isključivosti, sektaštva, crno-bijelih ideoloških pristupa, a posebno su na udaru vrijednosti i oni ljudi ili ustanove koje ih žele njegovati i promicati. U mnoštvu takvih priloga ipak vrlo drastično iskače tekst u »Globusu« od 27. veljače pod naslovom »Mrtvačku Maticu hrvatsku treba hitno ukinuti« i s podnaslovom »Uvošteni gnjavatori koji su zasjeli na državnu kasu zavrijedili su da svi skupa dobiju nogom u dupe, a treba razjuriti i besposličare iz HAZU«.
Kad pročita taj tekst u Globusu, bez obzira na neke spomenute novije podatke, čitatelj se ne može oteti dojmu da mu je to u ruke dospio nekakav tjednik iz 1972. godine, nakon gušenja Hrvatskoga proljeća iz ere progona svega, osobito institucija što su imalo hrvatski disale. Tekst, u kojem ima – kao što je to vidljivo već iz citiranog podnaslova – riječi kojima nema mjesta u imalo kulturnoj javnoj komunikaciji, školski je primjer ideološko-političkog sektaškog pristupa i govora mržnje. U demokratskom i pluralnom društvu, u kojem je zajamčena sloboda mišljenja i iznošenja mišljenja, mogu se pojaviti ekstremna mišljenja svakoga predznaka, moguć je i anarhizam, ali zato postoje urednici kojima je uvijek zadaća zaštititi medijskog potrošača od takvih marginalnih i ekstremnih pojava. Budući da je tekst o kojemu je riječ objavljen, očito je da u njemu sadržani stavovi nisu samo autorovi nego su izraz mišljenja i stavova stanovite grupe. Upravo zbog toga taj tekst zaslužuje pomniju analizu.
Premda je tekst, koji je pravi antihrvatski pamflet, u prvome redu prepun mržnje prema Matici hrvatskoj, drevnoj hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj ustanovi koja je kroz povijest dala nemjerljivo velik doprinos hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu, on zapravo dovodi u pitanje postojanje i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskoga leksikografskog zavoda, »nacionalističkih povijesnih instituta« i drugih, kako se kaže u tekstu, »pseudoznanstveno-parapolitičkih ustanova«. Nije li to stvarni mentalni povratak u 1972. godinu kad je Matica hrvatska bila zabranjena, a niti jedna od drugih kulturnih ustanova u svom nazivu nije smjela niti mogla imati pridjev hrvatski? Nije li to uskrsnuće karađorđevićevske politike zatiranja svega što je nacionalno hrvatsko, nije li to nov pokušaj osporavanja elementarne slobode hrvatskom narodu da razvija svoj kulturni i nacionalni identitet? Nije li prestrašno da se niti jedan službeni forum nije očitovao o tom tekstu i o takvoj uređivačkoj politici Globusa u vrijeme kad živimo u samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj? Može li itko zamisliti da bi itko u navodno serioznom »nacionalnom tjedniku« u jednoj Francuskoj ili Njemačkoj ispisao takvu mržnju prema temeljnim kulturno-nacionalnim ustanovama svoje države i svoga naroda – i to bez ikakvog argumenta? Nije li iz svega očito da su te ustanove autoru i Globusu »krive« samo zato što su hrvatske? Može li se u jednoj demokratskoj i pluralnoj suvremenoj hrvatskoj državi tolerirati takva mržnja prema hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu? Ima li u takvom stavu, koji je zajednički autoru i uredništvu Globusa, elemenata krivičnog djela? Kako bi – s punim pravom – mnogi u današnjem hrvatskom društvu skočili da netko tako iznese svoje obezvređivanje i mržnju prema kulturno-nacionalnim ustanovama bilo koje nacionalne manjine? Je li normalno, ili smo postali pravi pravcati mazohisti, da se u hrvatskoj državi vrijeđa i mrzi upravo hrvatski kulturno-nacionalni identitet i ustanove koje su mu nositelji? Budući da je jasno iz koje ideološko-političke matrice djeluje autor teksta, a očito i uredništvo Globusa kad može objaviti takav tekst, nameće se pitanje što bi se još moralo dogoditi da bi odgovarajuće institucije hrvatske države zaštitile samo ono što je ustavom zaštićeno i međunarodnim diplomatskim priznanjem Republike Hrvatske verificirano u međunarodnoj zajednici?
Kakva je razina toga sektaškog teksta punoga mržnje možda najbolje ilustriraju sintagme koje je sam autor upotrijebio pišući o Matici hrvatskoj. Tako on govori o »mumijama iz Matice hrvatske«, o »zrinjevačkoj mrtvačkoj ustanovi«, o »besmislenoj ustanovi koju bi trebalo hitno ukinuti«, o tome da »su zavrijedili da svi skupa dobiju nogom u dupe; trebalo bi ih razjuriti«… Osim što je to zastrašujuće civilizacijski niska razinama komuniciranja, postavlja se i pitanje koja je kompetencija autora da tako vrijeđa mnoge časne ljude i ustanovu koja – upravo zbog oživljavanja karađorđevićevske ideološko-političke matrice iz 1972. – očito i danas mora preuzeti i što vjernije ispunjavati svoje trajno poslanje njegovanja hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta, jer samo narodi izgrađenoga kulturnog i nacionalnog identiteta mogu obogatiti druge narode.
Piše: Ivan Miklenić, Glas Koncila