Baba je kao druga mati. Voli dvostruko, razmazi stostruko. Prababa još i više. Sjećam se svoje prababe. U njezinu životopisu naizgled nema ništa posebno a ni zanimljivo. Nije završila velike škole, niti je znala razglabat o tajnama života i svemira, ali je u onom svom malome svijetu između Otoka i Radišića slutila i znala što je ono životno.
Pogled bi mi zastao na njezinu zapešću, gdje ni starost nije skrila utetovirani križ. Bio je to običaj još iz turskih vremena, kako bi se i tim izvanjskim znakom obilježilo tko si i čiji si. A pošto sam prababu volio i uz nju činio prve korake, znao sam čiji sam i ja.
U sretnim očima blistao se ponos i zahvalnost zbog svoje djece i (pra)unučadi. Vodila nas je na misu i učila prve molitve, poput prave franjevke trećoredice, a za nas najmlađe uvijek je imala zamotane bombone i milu riječ. Nije nam imala puno za dati, a dala nam je sve. Nije proklinjala niti klela, darivala je i prosipala blagoslov bezuvjetno i ne tražeći ništa zauzvrat.
Sjećam se njezinog sitnog pogrbljenog tijela koje se penjalo uz Kosu kako bi stigla na božićnu misu na Krvnicu. Već blizu stotoj na leđima prkosila je opakoj buri i nitko je nije mogao spriječiti da ode. Kao da joj se žurilo. Te osamdeset druge proslavila je zadnji Božić s nama. Duša joj je napustila ispaćeno tijelo i otišla je Bogu u zagrljaj. Vjerujem da je negdje gore susrela i svoga Ivana.
Neki događaji prođu našim životima i ne ostave nikakva traga. Neke ljude susretnemo i zaboravimo. A gore podno Gradine čeka zoru uskrsnuća baba Vuka, čije ime neće ostati zapisano ni u kalendaru ni u jednoj kronici, već samo u srcima onih koji su je poznavali. Lijepu i čistu, blagu i nježnu.