“FalaBogu, krenulo je”, bile su prve riječi bake Mirjane Lučić Ive Tomić. Ona prati tenis i poznaje sva teniska zbivanja pa poput nekog stručnjaka analizira svoju unuku. “Njezin rad, upornost i sigurno veliki talent morali su kad-tad doći do izražaja. Spremna je ući u sto najboljih tenisačica na svijetu pa i krenuti prema nižim brojkama na WTA ljestvici”, govori baka Iva za svoju unuku Mirjanu Lučić koju nakon osvajanja Challengera u Albuquerqueu još samo 16 bodova dijeli od sto najboljih tenisačica. Međutim, baka kao baka, nakon stroge teniske analize prelazi, ne može bez emocija pričati o svojoj unuci.
Redovito se čujemo
“Čula sam se s njom pred sami odlazak u Washington. Tako je to u svijetu tenisa i tog vrhunskog sporta, tko te pita jesi li žensko i možeš li, odmah se kreće dalje”, govori baka koja svoju unuku nije vidjela godinama. – Prevelika je bara, sinko, da bih ja u ovim godinama imala hrabrosti za tako dalek put. Iako me kći Anđelka, Mikicina mama, stalno zove ja se ne usudim ući u avion, nekako me je strah”, govori baka pretražujući albume s obiteljskim fotografijama. Pokazuje nam jednu fotografiju, njoj posebno dragu gdje se vidi njezina Mikica na balkonu zgrade u nekom od gradova u Americi u kojima je živjela. Imam ja slika, samo pokupe mi ih unuci, sve što Mikica pošalje završi u nekoga u široj obitelji. A u posljednje vrtjeme svi koji znaju i imaju internet s njom komuniciraju preko Facebooka. Menije najzgodnije pratiti sve preko Radio Splita i Mir Međugorje, evo jučer ti je u Los Angelesu bilo 45 stupnjeva. Pratila sam ja nju i preko TV-a, ali sad moram nabaviti neki novi uređaj, netko će mi ga već donijeti i instalirati. Nemam ti ja Facebook, ali za moju Mikicu bih i to učinila, kako se nismo vidjele dugo godina, samo da mi je vidjeti njezine sestre i braću i mamu Anđelku preko neke kamere, rekli su mi i to nabaviti”, tužno govori baka Iva jer ne može vidjeti svoju rodbinu u Americi, često koliko bi to željela.
Raduje se Čiliću i Dodigu
“Kako je prvi put otišla iz Hrvatske nakon godinu dana smo se vidjeli u Njemačkoj. Snašli su se oni u Americi, svi idu u škole i bave se nekim poslom, kad god mogu, jave mi se na kućni telefon, a jučer iznimno na mobitel. Imam ti ja u Makarskoj unuku Leonardu i ona mi je ista Mikica, kad sam s njom, često je zovnem Mikice, a ona se malo buni, baba nisam ti ja Mikica, ja sam Leonarda, ona mi je na neki način podsjetnik na stariju unuku”, govori osamdeseto godišnja baka, koja među sportašima ne prati samo svoju unuku. – Od sporta pratim sve, ali najdraže su mi vijesti, osim Mikicinih uspjeha, i uspjesi mojih susjeda Marina Čilića, Ivana Dodiga, pogotovo što su oni iz Međugorja jer i ja sam iz Miletine došla u Ljubuški. Nije lako uspjeti u vrhunskom sportu, pogotovo kakav je tenis, osim talenta, rada i svakodnevnog odricanja, treba jako puno novca uložiti u putovanja, opremu i hranu, a čini mi se da tu najviše koštaju treneri”, objašnjava Iva Tomić koju najviše brinu treninzi njezine Mirjane.
Zna ona koliko su treneri i treninzi bitni u vrhunskom sportu. “Kad se čujem s Mikicom, uvijek je pitam je li našla nekog dobrog trenera, mislim da je to ključ njezina sadašnjeg uspjeha”, govori ova baka, a kada s njom razgovarate, imate osjećaj daje preko puta vas iskusni teniski stručnjak. Iva Tomić živi sama na Mostarskim vratima, čekajući daje posjeti rodbina iz Amerike. Naročito bi se obradovala unuci Mirjani, a dotad će na svom kućnom pragu dočekivati brojne novinare, koji će uvijek tražiti neku novu priču o njezinoj slavnoj unuci. Baka se nada da će drugi put njena unuka, kada opet dođemo, biti jako visoko na WTA ljestvici, a dotad ostaje joj telefon radio, televizija… Tko zna, možda uskoro i Facebook.