Otkada je prije nekoliko godina Hrvatska donijela Zakon o otkupu PET-ambalaže, oživjela su bosanskohercegovačka smetišta u pograničnim prostorima. U početku su dolazili skupljači odbačene ambalaže iz pograničnih dijelova Hrvatske i na tome zarađivali dodatni novac.
No uskoro su promućurni ljudi u tome vidjeli mogućnost za veliki biznis i dobru zaradu. Pronašli su u BiH jeftinije skupljače ambalaže sa smetišta, mahom Rome, ali u zadnje vrijeme i sirotinju iz reda „konstitutivnih naroda“.
Namjeravajući pisati o skupljanju PET-ambalaže, krenuo sam na duvanjsko smetište koje se nalazi kraj kupreškog sela Zvirnjača. Vjerovao sam da ću možda tamo pronaći nekog skupljača. No, ono što sam vidio nadišlo je sva moja očekivanja. Na smetištu kao na njemačkoj baušteli.
Nabrojao sam 19 čeljadi različita uzrasta. Jedni razvrstavaju predmete, drugi ih trpaju u vreće ili na kariole, treći nose do „skladišta“, četvrti presaju boce, kese i najlon u balice i vežu ih konopima.
Tu su još dvije kartonske barake iz kojih viri dimnjak. Na vratima jedne barake odmaraju Omer Mesarović, te njegov sin Hamo. – Mi smo iz Jablanice, tamo imamo kuću, a tu radimo – kaže Omer.
Već godinama tu skupljamo boce i željezo, čitava familija, pa smo napravili baraku za stanovanje. I svi radimo, ja, žena Zineta, sinovi Hamo i Frančesko i kćerka Đovana. U to stiže Zineta i pita tko smo mi. Kad smo se predstavili da smo novinari, žestoko je naružila Omera.
Talijanska imena
– Sigurno si im sve rekao, a oni novinari – grdi Zineta Omera, a onda se obrati nama:
– Jeste, tu radimo, tu hljeb zarađujemo. Da je ovo lijep posao, ne bi nas zapao. Tek se snijeg otopio, pa smo mogli doći. A za par dana tu će da dođe pedeset ljudi. Moje jetrve, njegova braća i sestre… Neki će da prave prave barake. Bit će to pravo selo. Pitam malu Đovanu koliko ima godina, ali me Zineta ukori.
– Nemoj da razgovaraš s djecom kad su tu roditelji. Đovani je deset godina. I, Boga mi, može više da uradi nego ovaj nesretni Omer. Šta će, obolio. I napiši da tu ne rade samo Cigani, nego i Muslimani iz Bugojna, Zenice…
Pa i neki Srbi i Hrvati. Zineta objasni i talijanska imena svoje djece. Bila u Italiji kao izbjeglica, pa joj se ta imena svidjela. Nekoliko puta sam Zinetu pitao komu prodaju ono što skupe na smetištu, ali stalno daje neodređen odgovor.
– Prodajemo ljudima. Ne znam ko su ni odakle su. Ko plati, dobije. Pokušavam konkretniji odgovor dobiti pričom da tu gotovo svaki dan dolazi kamion splitske registracije i odvozi balice.
– Ja sam nepismena žena. Od obitelji Mesarović nisam mogao izvući ni podatke o ostalim radnicima na smetištu.
– Znam samo da su muslimani iz Bosne. Ostalo njih pitajte. Spustili smo se i kod ostalih skupljača. Kad smo se prvoj dvojici predstavili, odmahnuli su rukom i kazali da ne žele novinarima davati izjave. Ostali su također odbijali dati bilo kakvu izjavu. Tak kad sam upitao za Ćiru, malo su se trznuli i kazali da je Ćiro upravo nekuda otišao autom.
Radio za Dalmatinca
Priču o Ćiri iz Bugojna ispričao mi je jedan Duvnjak na benzinskoj crpki, koji sat prije nego sam došao na smetište. Naime, Ćiro je deset godina čuvao seoska goveda u duvanjskim selima. Usput je prikupljao odbačene boce i kese za jednog Dalmatinca. Vidjevši da se više može zaraditi na smetištu, napustio je pastirski posao. Priča završava hepiendom, Ćiro je zaposlio čitavu obitelj, napravio kuću i pravo se financijski potkovao.
Tako kaže priča, a Ćiru nisam mogao pronaći da nam to potvrdi. Zineta također uspoređuje bosanska i hercegovačka smetišta.
– Ne mo’š u Bosni naći ovako bogato smetište. Hercegovci puno bolje žive i više piju. I neka piju. A ovo je ponajbolje. Tu može svaki dan raditi pedeset ljudi. Pitam Omera i Zinetu što će biti s njihovim poslom ako Hrvatska ukine otkup ambalaže. – Šta mi imamo s Hrvatskom, mi smo BiH – naivno veli Omer.
– Koliko ću ti puta kazat da ćutiš – ukori opet Zineta muža, a mene nervozno priupita: “A zašto će to da ukinu. Pa mi čistimo svačije smeće. I pošteno živimo od toga.”