Biti svet nije nešto na što nailazimo često. Počnimo samo iz svoje najbliže okoline, svoje obitelji. Pogledajmo i na svoje mjesto. Pogledajmo, naravno, i na same sebe. Ne možemo u puno ljudi uprijeti prstom i reći da su to sveti ljudi. Čak ćemo možda razočarano reći da smo mi svi vrlo daleko od toga, daleko od svetosti…
Dođe nam da se zapitamo što je toliko komplicirano i teško u toj svetosti da je nam je toliko daleka. Zašto je samo nekolicina ljudi, skoro zanemariv broj ljudi proglašen svetima od početka Crkve, tj. kroz zadnjih dvije tisuće godina? Zar je to tako težak cilj i zadatak? Biti svet?
Što to meni smeta biti svet? Što me sve sprječava u tom naumu? Zašto se ne bih i ja mogao upisati u taj slavni popis svetaca Katoličke crkve? Odmahnut ću rukom i reći da to i nije baš za mene. Reći ću i da sam ja preslab za to da budem svetac… Reći ću i da sam previše grešan i da svetost nije baš ni blizu mene. Ili ću reći da se to mene ni ne tiče.
Pogledajmo na te svece, na te ljude koji su naizgled s drugog planeta, neki supermeni, neki superljudi s nadčovječnim sposobnostima. Uzmimo i promotrimo nekoliko tih likova koje slavimo kao svece. Zanimljivo, oni su redovito bili slabiji od svojih protivnika, redovito su patili, redovito su im križevi izgledali puno težima od onih što su ih neki drugi ljudi nosili. Redovito su ti ljudi bili neshvaćeni i proganjani. Ali imali su nešto zajedničko svi ti sveci u zadnje dvije tisuće godina. Njihova glavna oznaka bila je to da im je Isus Krist bio Učitelj.
Eno Petra tamo, baci svoje mreže, ostavi svoj prijašnji život i ode za Isusom. Eno i Mateja, ostavi svoju carinarnicu pa i on odluči postati Isusovim učenikom. Pogledajmo i svetog Franju. Zbog Isusovih riječi postade najsiromašniji od sviju, odrekao se svega i svakoga kako bi mogao slobodno reći Oče naš koji jesi na nebesima. Sjetimo se i Maksimilijana Kolbea. Odlazi u bunker smrti zbog nekog čovjeka kojeg nije ni znao, ali je znao da on ima obitelj koja ga čeka. Eno i Majke Terezije. Dvori i pomaže gubavce u dalekoj Indiji zbog toga što je čula Isusa kako govori ‘Žedan sam!’ Eno i malog Leopolda Mandića, sjedi u ispovjedaonici i po čitave dane sluša tuđe grijehe i u Učiteljevo ime ih oslobađa od grijeha.
Zašto spominjem Učitelja? Isus je doista naš Učitelj i to uči nas kako biti svet jer je i on sam bio svet. Zar nas on sam nije pozvao na svetost čineći, oponašajući, imitirajući njega? Tako se postaje svetim. Čineći ono što je on činio. Slušajući njegove riječi i izvršavajući ih. Primjer? Evo ga! Tko god napoji jednoga od ovih najmanjih čašom hladne vode zato što je moj učenik, neće mu propasti plaća! I još: Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste? Nisu li sveci samo slušali te riječi i izvršavali ono što te riječi žele od njih? Nisu li sveci povjerovali Isusu? Nije li Isus Krist razlog njihove svetosti?
Danas se pitamo ne mogu li ja biti svet, nego zašto to ja nisam svet! Što me sprječava? Moja oholost? Moja lijenost? Moja sveta volja? Moja sebičnost? Pitamo se što taj Isus radi u mom životu; smeta li on samo, gura nos gdje ne bi trebao, petlja se u stvari u koje ne bi smio, pokušava ući u moj privatni život, a ne bi trebao? Petar, Matej, Franjo, Maksimilijan Kolbe, Majka Terezija, Leopold Mandić i mnogi drugi, svi sveti pružaju nam primjere kako je moguće na raznorazne načine, u raznim prilikama pustiti Isusa u svoj život, dopustiti mu da uđe i u moj privatni život. Ustvari, biti svet znači dopustiti da Isusu da on bude moj život. Sveci su ustvari znak i putokaz na onaj drugi život, onaj bolji život koji nas čeka. Samo ako mi to želimo. E pitamo se, želimo li mi to stvarno, ili samo pričamo da nešto želimo…