Nedavno je u našim hercegovačkim župama kao i u ostalim župama Crkve u Hrvata – završen blagoslov kuća. Iz vlastitoga iskustva, kao i iz onoga što čujem od drugih svećenika, mogu reći da je to uistinu radostan susret svećenika sa župljanima u njihovim obiteljima. Dirljivo je vidjeti u praksi kako su vjernici, gotovo bez iznimke, uistinu
sretni što svećenik, pa makar i nakratko, navrati u njihovu obitelj, pomoli se s njima i donese svećenički blagoslov. Kada bi bilo više vremena, kada bi svećenik svugdje mogao ostati duže, pola sata, pa i sat, bilo bi još bolje – ali i ovako je lijepo, jer i vjernici i svećenici zbog početka drugoga polugodišta djece u školi, kao i zbog vlastitoga povratka uobičajenim dužnostima i poslovima, ne mogu imati više vremena. Doživjeh neku večer da me mladi bračni par pozvao na “naknadni” blagoslov jer nisu mogli biti kada je svećenik bio u njihovoj zgradi. Kako je bilo navečer, ostadoh s njima puna tri sata. Rekli su, pomalo u šali, pomalo u zbilji: “Odsada ćemo uvijek ‘preskočiti’ službeni pohod svojoj zgradi i zvati Vas naknadno da opet možemo ostati tri sata s Vama!” E kada bi tako moglo biti sa svim obiteljima…! Nekima je bilo neugodno jer ih je svećenik zatekao na spavanju, drugima je bilo neugodno jer nisu mogli dati svoj prilog u onome iznosu u kojemu bi to željeli – ta kriza je! – ali sve u svemu blagoslov kuća je uistinu blagoslovljeni susret svećenika sa župljanima.
Zašto ovo pišem? Upravo zbog toga što je zadivljujuća ta simbioza svećenika s vjernicima. Unatoč svemu! Unatoč tolikim lažima o Crkvi i svećenicima. Unatoč nezapamćenoj propagandi protiv Crkve i u našemu narodu i nevjerojatnomu sustavnom uvećavanju grijeha svećenika (koji daleko od toga da su bezgrješni!) i medijske kampanje protiv svega što je sveto hrvatskomu čovjeku koji pripada Katoličkoj crkvi, ponosi se tom svojom stoljetnom pripadnosti i unatoč svemu ostaje uza svoju Crkvu.
Upravo u tome kontekstu valja se suočiti i s nedavno objavljenim popisom pučanstva u Republici Hrvatskoj (nadamo se da će se to uskoro ostvariti i u Bosni i Hercegovini). Još uvijek se najveći broj hrvatskoga pučanstva izjašnjava katolicima, što zorno pokazuje da sva propagandna mašinerija hrvatskih medija nije polučila većega uspjeha. A upravo je nevjerojatno i zacijelo jedinstveno u svijetu – kao što nedavno primijeti lucidni kolumnist Milan Ivkošić u Večernjemu listu – da je u Hrvatskoj gotovo 90% pučanstva katolika i Hrvata, a isto toliko novinara usmjereno antihrvatski i antikatolički! Pa ipak se ovaj ponosni narod, koji je svašta proživio tijekom povijesti, kako davnu, tako još više noviju, očito ne da tako lako navući na anticrkvenu i antihrvatsku propagandu koja ga svakodnevno bombardira kako s televizijskih ekrana, tako s novinskih stranica.
Dakako, ono na čemu ustrajno i neprekidno treba raditi jest rast u vjeri. Upravo ono na što čitavi svijet, pa i naš narod, tako snažno poziva papa Benedikt XVI. koji je ovu godinu proglasio Godinom vjere.
fra Robert Jolić | Naša Ognjišta