Kao što u gradu postoje objekti, orijentiri uz koje vežemo svoje emocije i sjećanje, tako isto postoje i ljudi koji osobito čine dio kolektivne svijesti o gradu, ono preko čega mi dobivamo sliku i o sebi i o identitetu.
Simbol Ljubuškog
“Grad ne čine zidovi nego ljudi, ljudi koji svojim životom utiskuju sličicu u ovaj veliki šareni mozaik grada”, kazao je sociolog i likovni kritičar Ivan Vukoja na posljednjoj izložbi fotografija Ljubušaka Joze Borasa, živućeg simbola našeg grada.
Fotograf, kroničar i zaljubljenik u svoj Ljubuški dio bogatog 45-godišnjeg opusa predstavio je svojim Ljubušacima i gostima na posljednjoj izložbi povodom Dana općine, dokazujući time da su ljudi ti koji ostaju utkani u priču o gradu.
Dijete svoga grada, fotograf Jozo Boras, ispunio je svojim radom građansku i moralnu dužnost.
“S 15 godina počeo sam učiti o fotografiji, kod sada pokojnog profesora Petra Delića koji je imao svoju fotografsku radnju i koji je vodio fotoklub u Gimnaziji davne 1965. Nakon odslužene vojske nastavio sam učiti o fotografiji kod pokojnog Ivice Grubišića, poznatog mostarskog fotografa. Godine 1978. otvorio sam svoju fotografsku radnju koja i danas radi preuređena u umjetničku galeriju slika i mojih fotografija”, kazao je Jozo, dodajući kako su mu najčešći motivi fotografija pejzaži Ljubuškog i okolice, ali i pejzaži Dalmacije.
Možemo reći kako njegove snimke čuvaju trenutke života, tužne i vesele, registriraju identitet zavičaja, one su kronologija grada kroz vrijeme u raznim godinama i godišnjim dobima. Njegove fotografije prikazuju prirodne ljepote Ljubuškog, prepoznatljive motive šipaka, smokava, ali i zanimljiva lica i scene koje su privukle autora.
“Ovaj grad bi bio puno siromašniji bez detalja, trenutaka, lica koje sam kroz dugi niz godina svojim fotoaparatom ovjekovječio i čiji mali dio vidite u mojim fotografijama”, rekao je Jozo, naglasivši kako jako voli ‘slikati’ portrete ljudi.
“Smatram da je fotografija ogledalo duše, zabilježi i onaj najsretniji i najtužniji trenutak u životu čovjeka te najviše volim raditi crno-bijele portrete”, kaže Jozo.
Izlagao s Ibruljem
Jozo je počeo izlagati svoje fotografije već 70 –ih godina i to u ljubuškom hotelu ‘Bigeste’, zatim u Neumu s prijateljem, poznatim ljubuškim slikarom pokojnim Hamom Ibruljem. Nakon toga su se izložbe zaredale te su se njegove fotografije mogle vidjeti u više gradova Hercegovine i Dalmacije.
“Razlika u izrađivanju fotografija nekada i sada je velika. Smatram da je prijašnja fotografija imala dušu jer se fotograf trebao jako potruditi oko njezinog nastanka i izrade, dok je danas u ovom digitalnom svijetu kudikamo lakše. Fotografija je u svijetu puno cjenjenija nego kod nas, ali tu i tamo poneki fotograf se uspije dokazati”, istaknuo je Jozo čije je ‘oko zaustavilo’ trenutak života grada, ljudi i običaja.
Za očekivati je da se Jozo i u buduće neće odvajati od svoga aparata, a radnja ‘Foto Jozo’ ostat će zapamćena kao najljepši izlog hercegovačkih motiva ljudskih susreta i prijateljstava.
Dnevni list I Ružica Puljić