U srijedu 22. prosinca poslije podne mostarski biskup Ratko Perić uputio je preko sredstava javnoga priopćavanja Božićnu poruku vjernicima hercegovačkih biskupija i svim ljudima dobre volje. Biskup zahvaljuje svima koji su mu na bilo koji način izrazili svoje dobre želje za ove svete Božićne blagdane i Novu 2011. godinu. On u svojoj čestitki preuzima temeljnu anđeosku i evanđeosku poruku koja će se najviše ponavljati ovih Božićnih dana: velika radost za sav narod! Tako je nebo poručilo zemlji. Taj osjećaj radosti, velike radosti, prati svako ljudsko srce koje očekuje pomoć Spasitelja – Krista Gospodina, koji se rodio od Djevice Marije radi nas ljudi, da nam ponudi vječno
Čestitku prenosimo u cjelosti:
Središnja misao ovih Božićnih blagdana jest anđelova rečenica u evanđelju sv. Luke proglašena pastirima koji na betlehemskim poljanama „pod vedrim nebom čuvahu noćnu stražu kod svojih stada“. Kako im anđeo Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja te se silno prestrašiše, anđeo ih osokoli porukom: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,8-10).
Kralj među podanicima. Priča se kako je neki vladar znao kriomice izaći iz svojih dvora i u običnu odijelu uključiti se među narod da vidi kako mu podanici žive. Kad su mu dvorjani pripomenuli da ih stavlja u veliku nepriliku što im izmakne oku i sigurnosti, on im je vladalački uzvratio: „Kako ću mudro i pravedno upravljati pukom ako ne znam kako ljudi žive? A kako ću znati, ako ne prođem između njih i ne vidim ih kako rade i pate.“ Ako nije istina o tom zemaljskom kralju, živa je istina za nebeskoga vladara, „Spasitelja – Krista Gospodina“. Nitko od nas ljudi ne može reći da se Bog zatvorio u nebeske kule bjelokosne i da nikada ne poviri u ovu našu suznu dolinu da vidi kako mi podnosimo „svu tegobu dana i žegu“ (Mt 20,12), a još više kako trpimo ovu hladnoću klimatsku a pogotovo ljudsku.
Povijesna osoba. U određenom dakle povijesnom trenutku, kada je cezar August vladao Rimskim Carstvom, rimski legat Kvirinije upravljao Sirijom, kralj Herod Palestinom; kada su se Josip i Marija, potomci kralja Davida, uputili iz Nazareta i stigli u Davidov Betlehem radi popisa pučanstva, dođe vrijeme Djevici Mariji da rodi Sina Svevišnjega u liku djeteta, u svemu nama jednaka, osim u svome božanstvu i u našem grijehu. Začeo se Božjom snagom u utrobi Djevice. Uzeo naše krhko i smrtno tijelo „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Rodio se kao što se svatko od nas rađa, samo što je on došao na svijet u štali, jer ne bijaše za njega mjesta među ljudima. Pa ipak „velika radost za sav narod!“
Trpio progonstvo kao mi. Bježao u tuđinu kao toliki od nas. Radio kućne ljudske poslove kao mi. Kao nitko do tada unio svoj božanski lahor utjehe i ozdravljenja u ovo čovječanstvo prožeto bolešću, žalošću i strašću za grijehom. Dogovorom političke i religiozne vlastele nevin osuđen na smrt, koju je herojski podnio u mukama na križu, ubrojen „među zlikovce“, da se zauzme „za zločince“ (Iz 53,12). Pa ipak „velika radost za sav narod!“
Ali nije tomu tu kraj. Treći je dan, svojim uskrsnućem tijela, veličanstveno pobijedio svoju smrt, skršio moć grijeha svijeta i zgazio glavu staroj zmiji – đavlu paklenomu. Eto našega Puta, Istine i Života! Eto zašto „velika radost za sav narod!“
Upravo radi vječnoga života anđeo poziva pastire, a preko njih i sav narod, a preko njega i sav svijet, na radost i veselje od samoga trenutka Isusova rođenja. Raduj se, o Marijo vjerna, unatoč neimaštini i zatvorenim betlehemskim kućama i svratištima! Raduj se, o Josipe pravedni, unatoč siromaštvu i progonstvu u tuđemu svijetu. Radujte se svi pastiri i prenesite ovu blagovijest, „veliku radost na sav narod“!
Ta je radost neprolazna, neuništiva! Lakše je trpjeti kad te drugi progoni, nego kad te savjest progoni! Veću radost čovjek osjeća kad ga savjest hvali, ili barem ne kori, negoli kad mu „obilno rode pšenica i vino“ (Ps 4,8). Na svijetu ima više radosnijih u siromaštvu negoli u bogatstvu. Radost je namijenjena svemu narodu, običnomu puku, koji jedva spaja kraj s krajem, koji je pogođen vanjskim nepogodama, poplavama, ledovima, potresima, vulkanima, ili ratovima i bunama, podložan samoj smrti. Ali ne umiremo vaskoliki: tijelo se doduše nakon smrti pokapa u grob, ali duša nam odlazi Bogu na račun i presudu da bi se jednom opet sastala na život pravednosti. Možda mi gubimo vrijeme na „radosti“, koje nisu besmrtne nego besmislene, koje nisu vječne jer su grješne. A Bog nam nudi istinsku radost u kojoj će nam se srce vječno radovatii te nam radosti nitko oteti ne će (Iv 16,22).
Porođenjem Isusovim svima radostan Božić i radosna Nova 2011. godina!
