Otkako je skinuta prašina s policijsko-pravosudno-političko-udbaškog spisa o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba koji su 1972. pokušali prodrmati tadašnju Jugoslaviju zbog sustavnog zatiranja Hrvata, u javnost su procurile i nove pojedinosti koje su počeli iznositi akteri davnih zbivanja o velikoj potjeri, likvidaciji, ali i višegodišnjem skrivanju u tajnome zatvoru jednoga od aktera ove najveće pobune u bivšoj Jugoslaviji.
Rasvjetljivanje istine
Večernjak je došao u posjed potpuno novih dokumenata koji nikad u javnosti nisu objavljeni, a koji će najvjerojatnije pomoći da se tijela četvorice članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, čiji su članovi činili okosnicu Bugojanske skupine, konačno pronađu i dostojno pokopaju. Riječ o dokumentima bivše zloglasne Udbe i zapisnicima koje je osobno potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova SR-a BiH Franjo Herljević.
Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uvelike mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen, što znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a, Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o čemu je dosad bilo malo informacija.
Naime, najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg je razvidno da je jedan od spomenute petorke držan u zatvoru sve do 1978. godine i tek tada pogubljen. Dostupnih zapisa o tome o kojem je članu Bugojanske skupine riječ, kojem očito nije niti bilo suđeno, kao i o tome kakva je bila njegova uloga, nema. Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto gdje je pokopan. Prema riječima don Ante Jelića, dosada su mnogi članovi obitelji likvidiranih pripadnika Bugojanske skupine dali DNK, što će pomoći u identificiranju njihovih zemnih ostataka.
Strijeljanje iza ponoći
Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine Feniks, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću “suđeno” je u Sarajevu.
Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske skupine, osuđen je na zatvorsku kaznu. No, ono što dosada nije bilo poznato i što dokumenti otkrivaju jest datum i vrijeme egzekucije. Dana 17. ožujka 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić te u 3.05 sati Mirko Vlasnović.
Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov zapovjednik. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsko streljivo, a ostala četvorica bojevo.
Imena egzekutora i njihova zapovjednika su poznata, ali zbog daljnjeg otkrivanja istine o sudbini ostalih pripadnika skupine Feniks, njihova imena će biti izostavljena, kao i imena mrtvozornika, liječnika koji je liječio ranjenike iz obje sukobljene strane. U policijsko-partijskom dokumentu, koji je i Večernjaku predstavljen na uvid, predstavljena je detaljna analiza koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista, a koja se odnosi na sam završetak akcije.
Naime, nakon završetka akcije “Raduša”, kako ju je bivši režim nazivao, sastali su se članovi SK i svi akteri koji su sudjelovali u akciji, a riječ je o predstavnicima vojske, policije i tadašnje teritorijalne obrane. U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane. – Među postrojbama na terenu vladao je veliki strah, tako da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge … stoji u dokumentu koji otkriva i kako su jugoslovenski stratezi imali loše organiziranu vojsku.
Nakon kratkih priprema u kampu u Austriji, skupina se ubaciva preko Dravograda u Jugoslaviju, 20. lipnja 1972., s ciljem da stigne na Tromeđu tj. na planinu Radušu. Već 25. lipnja 1972., Bugojanska skupina dolazi do prvog sukoba s milicijom, a potom sa JNA, i Teritorialnom obranom. jugoslavenske snage sačinjavalo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku grupu, što im je uspjelo, uz pomoć doušnika i izdajnika, tek 24. srpnja 1972.
Sam ovaj događaj je dobrano uzdrmao partijske, vojne i milicijske krugove, što je i sam zločinac Tito priznao rekavši: “…dobro smo dobili po glavi…”, govoreći o upadu Bugojanske skupine.
Bugojansku skupinu (Skupinu Feniks) sačinjavalo je 19 članova HRB:
Ambrozije Andrić
Adolf Andrić
Pavao Vegar
Ilija Glavaš
Đuro Horvat
Vejsil Keškić
Viktor Kancijanić (Kocijančić)
Petar Bakula
Ludvig Pavlović
Mirko Vlasnović
Ilija Lovrić
Filip Bešlić
Stipe Ljubas
Vlado Miletić
Vinko Knez
Ivan Prlić
Nikola Antunac
Vilim Eršek
Vidak Buntić