Denis Buntić bio je, uz svog “zemljaka” Alilovića, heroj pobjede nad Danskom. Odigrao je utakmicu života u reprezentativnom dresu. Iako je s reprezentacijom još 2005. u Tunisu osvojio srebro, Bunta nije uvijek bio prvi Červarov izbor na poziciji desnog vanjskog. Bivši kapetan Petar Metličić ostavljao mu je jako malo prostora. A nije ni bio na nekim natjecanjima poslije Tunisa.
– Heroj? Ne bih rekao da sam ja heroj te pobjede. Svi smo mi heroji, ne treba poimence spominjati. Istina je da mi se ‘otvorilo’ i da sam imao odličan učinak. To je činjenica, no ne treba je previše isticati – ni Mirka, ni Ivana, ni mene. Momčad je pobijedila igrajući moćnu obranu i nadahnuti napad -skromno je progovorio Buntić, samozatajan i u prevelikoj mjeri. Jer – zaslužio je respekt i poštovanje rukometnih drukera, bio je jedan od ključnih igrača koji su izvukli novo hrvatsko polufinale.
Nakon odlaska Metličića, Denis se potvrdio kao nova uzdanica na deficitarnoj poziciji. No, teško ga je natjerati da govori pohvalno o sebi:
– Marko Kopljar je budućnost hrvatskog rukometa, on je potencijal i nema razloga za sumnju, izbornik s pravom u njega ima povjerenje. I da sam ja na Lininom mjestu, učinio bih isto?!
Iako je samo četiri godine stariji od Kopljara (1986.), Buntić (1982.) je u prvi plan gurnuo reprezentativnog kolegu koji ipak nije na turniru ni približno odigrao kao on kada je dobio priliku. Dapače, ulazio je u “vatru” kad bi Lino morao dignuti igru na višu brzinu. Iako je stariji i trenutačno puno bolji, Buntiću ne smeta uloga džokera:
– Ne, nimalo mi ne smeta što je mlađi igrač dobivao prednost, ne smeta mi kad sam na klupi, a Marko na terenu. Ponovit ću da je ispravno ulaganje u njega. Ponovit ću da je on budućnost.
Kakva skromnost i samozatajnost. Osobina koju Buntić, srećom, ne pokazuje na terenu. Skoro da smo pomislili da je riječ o sarkazmu jer – Buntić je tek malo stariji i upravo on može biti jedan od nositelja igre dugi niz godina:
– Nadam se da mogu, uvijek ću za reprezentaciju davati sve od sebe. Nije važno je li riječ o utakmici koja odlučuje o finalistu Eura ili je riječ o utakmici na Božićnom turniru u Ljubuškom.
I kad nisam u prvom planu, vjerujem u sebe, to je moj moto. Utakmica s Poljskom novi je izazov u kojem će Buntić sigurno dokazati da na Euru nije odigrao izvanserijsku utakmicu te nekoliko onih za nijansu slabijih:
– Ne znam i ne mogu tvrditi da ću opet imati šut, čini mi se, 8/11. To ne mogu obećati, no ako ja i ne budem na istom nivou, bit će netko drugi. Samo da mi pobijedimo, nije bitno tko će kako igrati -zaključio je skromni Ljubušak.
A cijeli Ljubuški luduje:
– Odmah nakon utakmice dočekalo me više od 50 poziva i poruka. Na sve nisam ni mogao odgovoriti. Normalno je za tako malo mjesto da to ljudi intenzivno doživljavaju. Drago mi je zbog onih koji su sretni zbog mene iako ima i onih kojima to nije bilo drago?!
Poljska će isto pasti, uvjeren je Buntić. Recept je vrlo jednostavan:
– Odigramo li kao protiv Danske, Poljaci nemaju minimum izgleda za pobjedu. Uvjeren sam da možemo ponoviti takvo izdanje.
Jutarnji list
{xtypo_rounded2}Ljubušaci vode Hrvatsku do medalje
Ljubuški je opet na nogama. Zbog svoja dva velika junaka – Mirka Alilovića i Denisa Buntića. Koji s vremena na vrijeme priređuju velika uzbuđenja i radosti svome rodnom kraju. I ne samo Ljubuški, ponosna je i zadovoljna cijela Hercegovina.
Dok je Mirko konstanta, uglavnom uvijek u vrhu, sad mu se pridružio i Denis. Ljubuški dvojac jezdio je na čelu silovitog naleta hrvatskih košarkaša protiv Danaca. Ljubušaci su ponosni, utakmice se prate s velikim žarom i uzbuđenjima, u kafićima, u domovima… Sutradan, radni dan počinje analizom onog što je bilo, učenici s učiteljima i profesorima za to “otkinu” dobar dio prvog sata.
– Tako sam to doživljavao da nisam mogao izdržati da do kraja gledam. Za Alilovića se zna da je prva klasa vratara, to je dosad puno puta dokazao. Međutim, Denis je dosad kod Červara bio negdje po strani, dobro bio je tu i Metličić, ali sada je pokazao svoju klasu. To za Ljubuški puno znači i mi smo sretni što iz naše sredine imamo takve momke – oduševljen je Jozo Jurčić.
– Svim srcem navijamo za hrvatsku reprezentaciju, ali razumljivo posebno doživljavamo igru Alilovića i Buntića. S Dancima su bili najbolji, sa zadovoljstvom ih gledam, radujem se njihovu uspjehu, oni puno znače za Ljubuški i Hercegovinu. Ljubuški je uz njih, želim im sve najbolje, da nastave tako i budu još bolji – poručuje Zdravko Selak.
U domovima i obiteljima ljubuških zvijezda je posebno ozračje, srca puna ponosa i ljubavi, ali i jakih i stresnih osjećaja i uzbuđenja.
– Ova ugodna napetost oko hrvatskih rukometaša traje već godinama, drago mi je da je i moj sin dio toga. Denis je igranjem u Sloveniji i sada u Španjolskoj u Ademar Leonu napredovao i skupa s godinama i iskustvom to sada dolazi do izražaja. Lino je to prepoznao i on mu je to uzvratio onako kako i treba i dolikuje. U kući utakmice gledamo supruga Vinka i ja i uvijek bude društva, osjećanja su velika – prožimaju osjećaji Denisova oca Franju.
Denisova supruga Ana i sestra Josipa su otišle u Beč, bile su na utakmici s Danskom. Denis je želio da Ana povede i kćerkicu, ali još je mala i u kući u Ljubuškom su zaključili da je sigurnije da ostane doma. Mirkovi roditelji, majka Dragica i otac Ivan, otputovali su jučer (u petak) u Zagreb i jutros u sedam sati će avionom za Beč. U Ljubuškom su svim srcem uz svoga brata njegove sestre Kristina Majić i Ivana Mihaljević.
– Odlični su i Mirko i Denis, daj im Bože snage da nastave tako. Sve to budno pratimo na TV, treba to sve preživjeti, ponosna sam na svog malog brata, on je najmlađi od nas troje i za mene je uvijek moj mali Mirko. Presretna sam zbog njega – veselo uz smijeh govori Kristina.
– Kad je polazio na prvenstvo Mirko je rekao da će biti zadovoljni ako prođu prvi krug, ali eto idu i dalje. Jutros smo se čuli porukama, kaže da je zadovoljan, malo umoran, da ima puno poziva, čestitki. On je naš veliki ponos, samo mu Bože zdravlje, neka nastavi ovako i ostane onakav kakav jest – zadovoljna je sestra Ivana.
U ljubuškom HRK Izviđaču, klubu gdje su ponikli, vlada zadovoljstvo i ponos.
– Nama u Izviđaču je ovo izrazito drago i nije neočekivano. S dosta emocija proživljavamo svaku utakmicu hrvatske reprezentacije, a posebice zato što su njih dvojica postali nositelji dobrog dijela igre. Mirko se ustalio na vratima, Denis dobiva sve više povjerenja od izbornika Červara i nadamo se da će u sljedećim utakmicama obojica pružiti još više – kaže Zdenko Grbavac, trener u rukometnoj akademiji Izviđača, koji je jedno vrijeme igrao s Alilovićem i Buntićem, a poslije im bio pomoćni trener, u vrijeme dok je glavni trener bio Josip Glavaš.
– Dobro ih pamtim još dok su bili kadeti i juniori i njihovi uspjesi me neizmjerno raduju. Vjerujem u njih i cijelu reprezentaciju i nadam se da će osvojiti ono što im još nedostaje – da budu prvaci Europe – kaže Zdenka Pandžić, tajnica u HRK Izviđač.
Ivan Kaleb | Večernji list | Ijubuski.info{/xtypo_rounded2}
