Bila je prije rata jedna simpatična dječja emisija, zvala se „Šta djeca znaju o zavičaju“. Te emisije bi obično vodio kakav dječji pisac ili pjesnik, urednik dječjih emisija na TV-u, netko od onih u kojima je ostalo dječje duše toliko da je mogao nesmetano komunicirati s djecom i u četrdesetim, pedesetim, a i u sedamdesetim godinama. Nisu to bili performeri i zabavljači tipa Branka Kockice ili Minje Subote, to bi jednostavno bili odrasli ljudi s dječjom dušom, ljudi koje su djeca (a i ja sam nekada davno, prije nego sam ogrubio i orutavio od grijeha, bio dijete) silno voljela. I ja sam ih volio, jako. Ne mogu se zakleti, čini mi se da su neki od njih bili Dragan Laković i Ljubivoje Ršumović. Fini ljudi. Nadam se da su još živi.
Jedna emisija me je oborila sa stolice, ona u Glamoču, mjestu prije rata poznatom po proizvodnji i preradi krumpira. Dječak od svojih sedam-osam godina, valjda sit te priče o krumpiru, rekao je, citiram: „Pa, nije samo da mi proizvodimo krumpir… Znate… Znate, mi imamo i tvornicu za preradu krumpira!“ Kažu da je bilo i scena koje su bile puno komičnije. Kao epizoda u Titovom Vrbasu (sada samo Vrbasu, nap. a), gdje je jedan dječak, na pitanje „Kako je nastalo ime – Titov Vrbas“, izjavio „Tito… Tito se popeo na vrbuuu… i svir’o bas!“ Naravno, ta sekvenca nije emitirana, ali se neki snimatelj, sklon opasnim šalama, usudio tu snimku zadržati i pokazati ostalim nećudorednim „neprijateljima tekovina NOB-a, Tita i svega što na svijetu valja“. Kasnije smo se šalili na račun toga, kao „Čapljina je dobila ime po Čaplinu, jer je veliki komičar očito baš odande“.
U ovoj nesretnoj zemlji koja još uvijek ima „i“ u imenu, smiješno i strašno idu zajedno. Vaš i moj mali i stari znanac, Abdulah Sidran, čovjek kojem povremeno spase dugi život kakvo čudo ili doktor čudotvorac, u jednom videu je pred nas prosuo svu svoju (doduše, već viđenu i očekivanu) bosansku genijalnost. U sklopu akcije pobošnjavanja Hercegovine, napravljen je mrtav-ozbiljan kratki filmski uradak na kojem njegova niskost ukazuje na to da je Hercegovina ustvari Bosna. Stvar, među nama budi rečeno, čak utuživa – negira se čitavoj regiji i ljudima u njoj ni manje ni više nego identitet. Prilog počinje faš… Ne, to se ne smije reći. To ne može biti fašizam, dolazi iz Bosne. Piše na početku ovako: „Herceg Stjepan – Kosača, po kojem se danas Južna Bosna zove Hercegovina…“. I, naravno, nastavlja još odvratnije, uz pjesmu Ismete Dervoz Krvavac i umilni glas našeg Avduke.
Abdulah Sidran je, vjerovali ili ne, koji kilometar od Goražda, otkrio ni manje ni više nego mjesto u kojem je rođen herceg Stjepan – Kosača! Mjesto od, kako i sam na videu veli, dvije-tri kuće. A kako je to zaključio? Jednostavno, baš poput djece s početka kolumne. Mjesto se, naime, zove „Kosače“. I, Avdo pita, baš kao da pita kakvu djecu: „Kako se ovo selo zove?“. Dobrodušni vremešni domaćini, Bošnjaci, kažu „Kosače“. Abdulah kaže akademsko „Aha! E pa to te pitam. A zašto se tako zove“. Dobrodušni djedovi na to kažu „Kažu da je bio neki herceg Stjepan Kosača, pa tako i dobilo ime…“. E, onda Avdo njima ispriča priču kako je herceg Stjepan – Kosača rođeni Bosanac, rođen kraj Goražda, usred Bosne. Ja mislio da je Goražde malo bliže Srbiji, ali eto, nikad čovjek ne zna dok mu ne kažu. Onda Avdo siđe s domaćinom i kamerom, da sve uvjeri da je Hercegova mater baš dolje rodila svoga sina a našeg negdašnjeg kralja.
Kažu domaćini da je tu nekad bila i crkvica, pa se to danas zove „crkvine“. I nekoliko stećaka. Nema utvrđenja, nema ni grada, samo oronulo trokućno seoce s kosim krovovima nad loše obnovljenim kućerama. I kaže još, Bog da mu malehanu dušu prosti, da su Bosanci i Hercegovci isto, da tu nema nikakvih paralelizama. Ime je dokaz, kamenje je dokaz, sve je dokaz našem Avdukici. Ipak, jedno se prilogu mora priznati. Abdulah Sidran je, čini se, bio potpuno trijezan. Zadrigao i tust kao obično, ali trijezan, obrijan i, čini se, čak i namirisan. Muha na njemu nije bilo. Da je bio pijan, znao bih, ne vole muhe alkohol, pametna su to bića. Ovako, mislim da je bio uredan i tip-top, kao za snimanje. Te 1444. godine je stvarno rođen čovjek po kojem je moja Hercegovina dobila ime. I stvarno ga je rodila, kako kaže naš Avduka, kraljica Katarina. Nadrobio je Sidran puno nesuvislosti u ništa manje suvislom, na sreću, kratkom, filmskom uratku. Zaboravio je Avduka, namjerno ili slučajno, da kraljice, bile one bosanske ili hercegovačke, ne rađaju prinčeve po selendrama od tri kuće, makar blizu i crkvica bila.