Evanđelje današnje nedjelje smješteno je u ambijent velike napetosti: Isusu je ostalo još nekoliko tjedana zemaljskog života. U današnjem Evanđelju čitamo o koaliciji farizeja i herodovaca. Neprirodna simbioza, mogli bismo reći. Farizeji, strogi legalisti, arogantna su separatistička grupa. Jedini im je autoritet Mojsijev zakon. Herodovci su, s druge strane, pristaše Herodove dinastije te suradnici i simpatizeri rimskog okupatora. Jedini im je autoritet – vlastiti džep. Farizeji ih smatraju „nečistima“. Uglavnom, herodovci i farizeji su dvije političke frakcije posve oprečnih pogleda na društveno-političku situaciju u Palestini onog vremena i zakleti neprijatelji. Ali evo sad su na istoj strani. Udružio ih je Isus. I jedni i drugi se već duže vrijeme žele riješiti neugodnog kritičara, pa su ovaj put pomno smislili verbalnu zamku koja će im pomoći da Isusa prokažu kao prijetnju Rimu i židovskom establišmentu. Pavao je rekao da je ljubav domišljata. Ali, kako tek mržnja može biti domišljata: znamo što sve ljudi mogu izmisliti da se drugome osvete, da drugomu učine zlo.
Boje se doći sami pa šalju Isusu svoje špijune koji mu lijepim i primamljivim riječima postavljaju zamku: „Učitelju, znamo da si istinoljubiv i da zaista poučavaš putu Božjemu, da ne mariš tko je tko jer nisi pristran… Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ Bili su uvjereni: koji god odgovor dao, zamjerit će se ili ljudima ili caru. Isus prepoznaje njihovu namjeru i kaže im: „Licemjeri, zašto me kušate?“ (Mt 22, 18). Nakon što je đavao kušao Isusa u pustinji, njegovu su ulogu preuzeli jeruzalemski moćnici. Njihovi komplimenti zaista stoje. Zanimljivo je da nam upravo ovi licemjeri, kako ih Isus naziva, nude recept istinskog kršćanstva: „Budi istinoljubiv i ne gledaj tko je tko – ljubi sve…“
Isusov je odgovor na ovo škakljivo pitanje zaista remek-djelo. Prvo naglašava licemjernost pitanja i iskvarenu namjeru. Kad su mu na njegovo traženje pokazali porezni novac, upita ih: „Čija je ovo slika i natpis?“ „Carev“, odgovorili su. A Isus im reče: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Ostavio ih je bez teksta. Opet su izgubili bitku na njegovu terenu.
Ovu verbalnu zamku židovske koalicije treba gledati u kontekstu života i smrti, a ne uglađene akademske rasprave. Od cijelog ovog odlomka najbolje je upamćen Isusov odgovor koji se lako pamti: „Caru carevo, Bogu Božje“.
Mnogi pokušavaju sažeti ovu Isusovu misao kao općeniti stav kršćana prema politici i kao odgovor na pitanje odnosa Crkve i države, odnosa duhovnog i materijalnog. Ova se misao u totalitarnim sustavima koristila kao argument osporavanja vjernicima sudjelovanja u društveno-političkom životu. Ona i dan-danas služi za proglašavanje vjere – privatnom stvari. No, Isus je izrekao potrebu odgovornosti i za jedno i za drugo: caru daj carevu, Bogu daj Božje. Dakle, naglašava se odgovornost i za duhovno i za materijalno. I sam je čovjek duh, duša i tijelo. Ne možemo ga razdijeliti.
I, za kraj, zgodno je imati na umu pitanje koje je Isus uputio svojim ispitivačima dok je držao u ruci novac: „Čija je ovo slika i natpis?“ (Mt 22, 20). Čiju sliku ljudi vide na meni, što piše na meni? Jesam li carev ili Božji?