Sjedio je na kamenome pragu rodne kuće. Stigao je iz tuđine. Zatekao sam ga u dječjim suzama premda je osoba u poodmakloj dobi. Ne nazirući o čemu se radi zabrinuto ga upitah: Što se to dogodilo pa ste u suzama? Jecavim glasom mi je rekao kako prvi put dolazi u svoj zavičaj od kako mu je umrla majka. Nastavio je kazivati kako mu je sad teže nego na dan pokopa jer je po dolasku iz tuđine tek potpuno shvatio da majke nema…
Plač je sustizao njegove riječi dok je prepričavao kako ga je majka čekala, za njega molila, dijelila savjete, teško radila i uvijek govorila kako je dobro i kako će biti dobro. Bila je to, reče mi, majka koja je čekala djecu i umornim, potrošenim rukama od rada milovala i hrabrila. Te majke više nema i tog zavičaja više nema, jer, kako reče, ona je zavičaj, ona je bila Hercegovina, ona je bila ljubav za dom i rodnu kuću koja se u meni rađala. To je, čitaoče, mala zgoda iz susreta s čovjekom koji plače za majkom koju donosim kako bi lakše ušli u ozračje majčine privlačnosti.
Fra Ljudevit Rupčić zapisa: „Da je sunce dovoljno toplo ne bi Bog trebao stvarati majku“. Osjećaji za majkom su najdublji zato nije neobično što se rijeka vjerničkih duša za Gospine blagdane upućuje pred like Nebeske Majke. Taj dan se u čovjekovoj nutrini čuje zov majčine ljubavi. Biti uz Gospin kip je privilegirano mjesto najdubljeg osjećaja prihvaćenosti, zaštite, zagovora, savjeta… Marija privlači jer čeka, moli i blago opominje. No, Marija kao majka svih nas, ne može ostati nijema i biti sretna ako djeca lutaju, ako umjesto puta hode stranputicom. Marija je u punini sretna, i od nas štovanjem počašćena, ako naši putovi i planovi vode do Isusa na kojeg nas stalno upućuje i gdje nas vodi. Marija nije cilje, ona je posrednica do cilja – do Isusa.
Stoga, biti uz Mariji bez odluke ponovnog preispitivanja svoga odnosa prema Isusu je promašaj i površan sezonski vjerski avanturizam. Mariju najbolje štujemo ako činimo sve što Isus kaže. (Usp. Iv 2,5). Dokle god izvanjskim manifestacijama štujemo Gospu, a činimo zlo i negiramo svoje dostojanstvo kao hrama Duha Svetoga, nismo majci na ponos nego tako još jednom mačem boli probadamo njezino srce.
Zato mi se uz ovo razmišljanje nameće donijeti vam ispovijest devetogodišnjega dječaka koji od svoje majke traži promjenu života. Naime, majka je sinu govorila kako u večernjim satima ide na posao. Sinu je s vremenom postalo neobično gdje majka radi i što. Jednu večer potajice ju je slijedio i zaprepastio se spoznajom da je maja javna svodnica – prostitutka. Ujutro je u suzama majku pitao zašto to radi. Majka je odgovorila da ju nevolja natjerala kako bi djeci osigurala kruh. Na tu tvrdnju dječak je uzvratio: „Mama ja ću radije umrijeti od gladi, nego od srama da imam takvu majku!“ To je jasna poruka. Cilj ne može opravdavati sredstva. Nažalost u svagdašnjici smo svjedoci kako se u ime kruha, egzistencije i moći trguje s najvećim vrijednostima koje čovjek ima. Dostojanstvo je stavljeno u službu trgovanja. Marija nas zato poziva na zaokret. Dolazak pred njezin kip, u njezino svetište obvezuje. To nikako ne smije biti „vjerski turizam“, nego vjernički hod u vlastito srce. A Ivan u svojoj poslanici piše „Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu“. (1 Iv 3,21).