“Da sam znala da ću u Bekiju gojila bi cviće šampraviju!” pjevale su cure kolegici koja bi imala momka iz Bekije ili je već bila zaručena za Bekijaša. Kako je Brljica pogranično područje s Bekijom i ima dosta „Bekinki“ udatih u Brljicu, to je cvijeće šampravija bilo dosta rašireno u Brljici. U ostalim mjestima ljubuške općine u razgovoru sa starijim osobama ne može se dobiti dojam da se uzgajala šampravija ili se uzgajala jako rijetko.
Ni „Bekinke“ svojoj kolegici koja se udavala u Nahiju nisu šutile: “Pravi dragi kuću na dva boja di će resti šampravija moja”
U to vrijeme kuće u Bekiji su bile kudikamo bolje nego u Nahiji, kuća „na dva boja“ prizemlje i kat bile su nezamislive u Nahiji a u Bekiji pod utjecajom Imotskoga i njihovih majstora su se već uveliko zidale. To je period druge polovice devetnestog i rani početak dvadesetog stoljeća. Prilikom zidanja, posebno na katu, s obe strane prozora ugrađivala se u zid, horizontalno, po jedna ploča koja bi virila iz zida od 40-50 cm. To je bilo predviđeno za „cviće u sudu“ (posudi). Rijeđe se to radilo u prizemlju jer bi stoka mogla pojesti cvijeće, mada ima i takvih slučajeva. Kasnije ove ploče u prizemlju koristile bi se za ostavit neku alatku da ne mogu „dobaviti dica“ nož, kosirić ili slično. Prolazeći našim selima možemo uočiti to na starim mahom napuštenim kućama, kako te ispuštene ploče svjedoče o svom vremenu navikama i običajima. Dobiva se dojam kao da nas pozivaju da ih zaštitimo i sačuvamo da i dalje svjedoče o svom vremenu i da prenose miris šampravije, mesliđana, pelegune i bajturana na neka nova pokoljenja.
