U povodu jučerašnjeg Svjetskog dana učitelja posjetili smo područno odjeljenje Osnovne škole Tina Ujevića u Klobuku, gdje smo u ugodnom razgovoru s Brankom Jelavić, učiteljicom razredne nastave koja iza sebe ima 38 godina radnog iskustva, doznali koje su prednosti ovoga posla. Kaže kako joj je najveća nagrada za njezin rad to kada vidi da su njezini bivši učenici uspjeli u životu, a da je Branka i te kako dobro vodila brigu o svojim učenicima, govori i činjenica da je velik broj njih danas njezine radne kolege.
Najveća nagrada
“Ovo je posao koji se mora voljeti da bi se kvalitetno radio. Isto tako potrebno je gajiti ljubav prema djeci i sve raditi s velikom predanošću. Ja znam da će moje mlade kolege imati dosta problema u životu, kada je u pitanju rad s djecom, ali kada se ja danas okrenem iza sebe, vidim da je svako to dijete moj uspjeh, što je najveća nagrada u životu”, priča nam Branka, koja među svojim bivšim učenicima ima dosta studenata medicine i prava. Kazala je i to da kada bi se ponovno rodila, isti posao bi izabrala. Njezini počeci rada su bili u Osnovnoj školi u Šipovači, nakon toga u Vitini, poslije toga je deset godina provela radeći u Veljacima, što su joj, kaže, možda najbolje i najljepše godine rada, jer je bila mlada i puna radnog elana. Nakon toga je radila u Osnovnoj školi u Ljubuškom, da bi nakon toga na kraju došla u rodni Klobuk, gdje će i završiti svoju učiteljsku karijeru. Iako mnogi kažu da je teško raditi među svojim sumještanima, Branka to negira te dodaje kako je ovdje njezin rad cijenjen i priznat, jer je uvijek bila otvorena prema ljudima.
Najvažnije je knjiga
Govoreći o odnosu učenika prema učiteljima danas i prije, Branka kaže kako se u tom segmentu učiteljski posao dosta promijenio, jer učitelj ili učiteljica, ili bilo koje drugo nastavno osoblje, nema autoritet koji je imao prije. “Kada sam počela raditi ovaj posao, roditelji su uvijek bili zadovoljni s ocjenom koju je njihovo dijete donijelo kući. Danas nije tako, svi bi htjeli da im djeca budu odlikaši, iako mnogi to ne zaslužuju. Ocjena nije bitna, po meni je bitnije znanje koje učenik stekne tijekom svog školovanja”, objasnila je Branka, dodajući kako zvanje učitelja nije što je bilo nekada, kada je taj posao bio mnogo cjenjeniji. Što se tiče školskog gradiva koje Branka svakodnevno obrađuje s učenicima, kaže kako je prilagođeno njima i na njega nema velikih zamjerki. Ono što je potrebno jest da dijete stekne radnu naviku da kod kuće redovito uče i bave se školom, jer je to njihovo zanimanje kao učenika, i ako je stanje takvo, onda i obrada gradiva ide dosta lakše. Na upit kakvi su uvjeti rada danas, Branka odgovara kako su oni mnogo bolji u odnosnu na vremena kada je ona počinjala raditi, s tim da unatoč svoj opremljenosti, knjigu smatra najvažnijim radnim materijalom.
Nagrada dugogodišnjeg rada
“Na početku svake godine nastojim što je više moguće bolje upoznati djecu s kojima ću provesti idućih devet mjeseci. Što vrijeme više odmiče, bolje se upoznajemo i postajemo bolji prijatelji. Nikada nakon završetka nastave nisam prva izišla iz razreda. Uvijek su djeca išla prva, a ja bih ostala zadnja i pregledala klupe da slučajno nekome nešto nije ostalo. Često, kada se rastajemo na kraju četvrtoga razreda, bude suza, plaču učenici, ali i ja. I danas mnogi moji učenici lijepo mi se jave, popričam s njima i to je još jednom, ponavljam, najveća nagrada mom dugogodišnjem radu”, kazala je Branka.