Uzimajući u ruke „LIST STUDENATA SPLITSKOGA SVEUČILIŠTA“ koji su mi poslali studenti istog tog Sveučilišta a zbog teksta „Studenti i hrana“ autora Daniele Petruševske, nakon što sam ga pročitao potvrdio sam u sebi davno doneseni stav da bi pored stručnog dijela prijemnog ispita koji studenti polažu pri upisu na fakultete test opće kulture morao biti obvezan. Upravo zbog toga da se fahidiotima onemogući postati dio akademske zajednice
U spornom članku autorica Petruševska piše između ostalog sljedeće:
“…. Ono što me frustriralo, neka se ne uvrijede oni koji se možda osjete prozvanima, je koncentracija i brojčana zastupljenost studenata u domovima i menzama stranih državljana. Pod tim najviše mislim na građane BiH koji su uživali/uživaju itekakva prava hrvatskoga obrazovnog sustava, a koji nisu uložili ništa. Nisam diskriminator (neki od tih ljudi bili su i jesu moji kolege, poznanici, pa i prijatelji) ali činjenica je da im je uz stipendije, prehranu i direktni upis u domove studij znatno olakšan. Zapravo ih je, velikim djelom, stipendirala ova država iz koje su uredno po izručenju diplome otišli natrag svojim kućama, zasnovali radne odnose kako bi uredno plaćali poreze državi koja je dobila obrazovnu radnu snagu bez ikakvih ulaganja. U većini slučajeva baš su se ti studenti redovito bunili na kvalitetu i porcije studentskih obroka. … “
Očito je iz ovog kratkog novinarskog pokušaja kako se Daniela Petruševska ne može podičiti nekom zavidnom razinom opće kulture. Budući da miješa kruške i jabuke i pokazuje eklatantno nepoznavanje činjenica. No era u kojoj živimo era je uvježbavanja demokracije. Pa budući da je tako niti Petruševskoj nije prepreka prošvercati takav tekstuljak u studentskim novinama.
U eri jednoumlja i komunizma, uza sve mane koje je taj sistem nosio u sebi, bar su donekle rađeni nekakvi kvalitativni filtri pri odabiru tekstova za objavu. Na nesreću u tom rešetanju stavova, ideologija je bila prvi redakcijski kriterij za obrisati ili ostaviti nekakav tekst. Studentske novine tog vremena, uza sve to, bile su ipak progresivno štivo. I zanimljiviji dio državnog tiska. Iako je i njih nadzirao Politbiro.
S druge strane, čitajući ovo studentsko glasilo, koje izlazi u demokratskom sistemu, koje je danas potpuno slobodno pisati što mu srcu dragu, nad kojim nema ni ideologije niti Politbiroa, (barem se nadam da nema) nameće se zaključak da ista ona ideologija koja je postala općeprihvaćena u mainstream hrvatskim medijima polako kuca i na vrata i ovog studentskog lista.
A ideologija današnjeg hrvatskog novinarstva, agitpropovska je ideologija po narudžbi, koju plaćaju truli hrvatski kapitalisti, lijevi ili desni, korporativnim piskaralima. Nekada su se ta piskarala bavila promicanjem bratstva i jedinstva, šireći mit o vansjkom i unutarnjem neprijatelju koji nikada ne miruje te veličanjem naše bivše domovine. I zato su bili plaćeni. Većina ih je međutim, vjerovala u to što su pisali pa im nije toliko zamjerati na plaćeništvu.
Danas pak vjeruju i pišu u ono za što im se plati. Nisu prodali samo novinarski talent nego i vlastite ideale. Korporacije te ne pita za stav. Ako nećeš ti, uvijek ima netko drugi tko će te vrlo rado zamijeniti. Dokaz da je to tako jeste muk oko SMS afere Mesić – Pavić o kojoj još niti jedno Feralovo niti EPH nedonošče do dana današnjeg nije napisalo niti jedan jedini ozbiljan analitičko istraživački tekst a kamo li satiričnu kolumnu kakve su im inače specijalnost. Dokaz tome je i današnji cenzurirani tekst Borisa Dežulovića koji se nije smio objaviti u EPH-ovoj “Slobodnoj” Dalmaciji, budući da Kutle ima nekih prstiju i tamo. Ili je poslao SMS frendu Paviću, kojeg iz brojnih afera, nečim drži za jaja. Eto signala Uskoku.
Studentski listovi onog vremena bili su nešto progresivniji. Iako također ideološki podobni. Ako se i kritiziralo onda je to bila kritika bez rizika, kritika slabog socijalizma koje je dozvolilo stvaranje buržoaske kaste unutar samog socijalističkog društva (pobuna 1968-e). Socijalizam su dakle napadali iz sigurne pozicije sljedbenika socijalističke religije, ne na način da su ukazivali na sve njegove manjkavosti nego na priču kako ga , tako savršenog, tek treba dodatno usavršiti kako bi se ostvario u svoj svojoj punini od savršenstva, kako je već bilo najavljeno u knjizi Objave. Kritizirali su dakle na koljenima, ti “buntovni” studenti. Kritika uz jasan ideološki felacio. Od tog felacija nastao je još jedan jugoslavenski mit. Mit zvan 68-a. Čak je i Štulić nasjeo na njega.
Danas, u ovom vremenu vladavine trulog kapitala, i potpune društvene demencije, ideologija koja je na sceni i koja se puši gotovo dva desetljeća, ideologija je najprizemnijeg šovinizma, unutarnjeg hrvatskog autorasizma, netrpeljivosti prema onima s druge strane granice i još veće netrpeljivosti naspram onih koji su se usudili tu istu granicu prijeći te usputno njegovanje nekog lažnonevinog, sebedostatnog, hrvatskog građanskog arijevstva, koje je kao natruha preživjelo 45-u i iz rudimentalnih kružoka trule hrvatske ustašije prešlo pod kožu samoprozvanih sljedbenika moderne hrvatske antifiašističke fantazije.
Apsurd je toliko velik, da danas takvi samoproglašeni baštinici antifašizma počesto bivaju glavni promicatelji urbanog fašizma u kravati i šovinizma unutar samog hrvatskog društva. Što govori opet dosta tog o njima. Da su im životne ideologije, kako njihove, tako i predaka im, bile samo dnevnopolitička potka za stjecanje društvenih položaja i poluga moći. Nikako ideja koju vjerno žive. Jer korijenski šovinizam i mržnju prema kolektivna , ako itko, onda oni, hrvatski nominalni antifašisti ne bi smjeli prihvaćati.
No u tom neprestanom lovu na „fašiste“ ta mržnja prema ciljanim grupama, odavno je postala ukorijenjeni dio njih, njihova misaona svakodnevnica i malo po malo od njih samih napravila ono što su im preci nekada iskorjenjivali – Moderne hrvatske fašiste zaogrnute plaštom antifašizma, koji je u Hrvatskoj svet, ustavno zajamčen, i koji se u Hrvatskoj, zemlji koja se jedno vrijeme bila zaljubila u fašizam, naprosto ne propituje..
Taj moderni urbani rasizam najbolje se primio na tzv. socijalnoj ljevici, ljevici praznih džepova, a širi ga i financira ga, kao sredstvo odvraćana pozornosti, vidi vraga, kapitalna ljevica, ljevica Nine Pavića, lijevi oligarsi, novopečena partijska buržoazija s Pantovčaka i Meja
Najrecentniji primjer je slučaj Varšavske u kojem, zapravo, i nije bilo desnice, u kojem se dogodio sukob baš te socijalne ljevice, ljevice praznih džepova, ljevice u dredloksima i tatuom, sa kapitalnom buržoaskom ljevicom u odijelu, ljevim oligarsima SDP-a plaćenim od strane Horvatinčića. Ali je cijela stvar u medijima ljeve kapitalne oligarhije, koji su zasjeli i nad državne medije, predstavljena kao sukob lijevog i urbanog sa desnim, nazadnim, dotepenečkim i konzervativnim, bez obzira što je Horvatinčić fini urbani zagrebački dečko, klasične lijeve ideologije, sa dugodišnjom članskom iskaznicom SDP-a. Taj urbani rasizam istina ponekad plaća i kapitalna desnica, iako rjeđe, ovisno o potrebi što treba zakamuflirati. Kapital lako pregazi ideologiju.
Piskarala koja šire taj rasizam po narudžbi gazda plaćena su da odvraćaju pozornost sa afere Hypo, Grupo, Maestro, Ina, Hina, na društveno nebitne stvari. Ta piskarala kriju tuđe korupcijske fekalije bombastičnim, gotovo rastističkim naslovima odvrćući čitateljima pozornost sa bitnih stvari. Sjećam se jednog naslova u Jutarnjem listu.
Na lijevoj strani bio je omanji tekst o Sanaderu i aferi INA, afera koja je tih dana trebala i morala bit afera mjeseca. No na desnoj polovici te stranice stajala je ogromna slika Ante Tomića uz ogromni naslov „Šta hoće ti Hercegovci“. Kome se jebe za Sanadera i korupciju kad tu pred sobom imaš remek djelo hrvatskog urbanog rasizma na koje ćeš kao tipični hrvatski malograđanin u subotnje popodne umrijeti od zadovoljštine i podilazećeg tomićastog humora koji je nasljeđeni prološki talent za zdravu zajebanciju zamjenio jeftinim korporativnim piskaranjem za interese krupnih riba.
Taj dan najkomentiraniji tekst na Jutarnjem.hr bio je upravo Tomićev tekst o Hercegovcima. Senzibilitet hrvatske javnosti za korupciju na taj način ošamutio se jeftinim populizmom. Ante Tomić tako se i taj put potvrdio kao profesionalni sakrivač tuđih fekalija. Profesionalni fekalokripter. Taj put sakrio je Sanaderova govna. Drugi put će nečija druga. Zavisno koje krupno govno zatreba njegove usluge.
Urbani rasizam nešto je na što su nasjeli i državni mediji, kojima bi kohezija nacije morala biti bitna.Urbani rasizam je već godinama roba koja se prodaje egzistencijalno nervoznom hrvatskom čovjeku kao ispušni ventil. Da taj isti čovjek, jadan i prezadužen kakav je, ne eksplodira i ne krene u vodu bacati prave krivce – korumpiranu hrvatsku političku elitu. Ta praksa prokazivanja dežurnog Pedra, dugogodišnji je modus vivendi prvih perjanica plaćeničkog hrvatskog novinarstva pa me stoga, kažem, čudi, a i žalosti, da na tu furku padaju i volonterski studenstki bilteni, iako bi , da je pravde, i da je studentskog bunta, upravo oni, studenti trebali biti nositelji avangardne hrvatske misli bila ona lijeva ili desna, permisivna ili konzervativna.
Na tom tragu nove hrvatske arijevske ideologije je i taj šturi tekst mlade Petruševske. Iako štur i nebitan on u sebi nosi korijen istog tog zla. Počela je dotična s pričom o kvaliteti hrane u menzama. Stavila se u tekstu za nekakav stol u menzi. Naručila tu bljutavu studentsku hranu o kojoj sa žalošću opravdano piše. Počela pisati tekst i pomalo jesti. A onda je, taman kada joj je zapela nekakva nejestiva šnicla u grlu , primijetila Njih. Dežurne hrvatske Pedre. Zločinac je bio detektiran. Začin teksta sjedio je tu pred njom. Za drugim stolom. Trebalo ga je samo dodati toj dosadnoj temi o hrani.
Ti prljavi Morlaci. Crni vlaji. Doseljenici koji truju i tamne našu mladu bijelu domovinu. Zauzimaju naša mjesta na našim plažama i ništa ne troše. Džaba žive u našim domovima a ne plaćaju poreze našoj bijeloj domovini. Ti prokleti stranci. Bosanci! Fuj! I Hercegovci. Fuj!Fuj!
Da je pisala iskreno, iz dubine svoje proste duše makedonske, taj tekst bi zapravo trebao zvučati baš nekako tako. Gospodična ga je tek malo doradila. Da izgleda pristojno građanski i dobronamjeran. Iako je ispao tipično loš i maliciozan.
Bit tog teksta klasični je malograđanski šovinizam s intencijom da se pretvori u nešto puno gore. Iako se sama autorica pravda da joj cilj nije diskriminirati. Iako je odmah potom počinila javni poziv na diskriminaciju. Zakonski kažnjivo djelo. Da je , naime, u istom tom tekstu “strane državljane iz BIH ” Petruševska nazvala Židovima ili Srbima ne sumnjam da bi već nekoliko nevladinih organizacija reagiralo tužbama i da bi posebna emisija Otvorenog bila posvećena temi “Ima li među hrvatskim studentima poklonika fašističke ideologije?”.
No ovdje nisu u pitanju Židovi. Niti strani državljani. Nego Hrvati, državljani Republike Hrvatske koji dolaze iz BIH, pa je šovinizam protiv njih posve OK. Čak je i IN. Hrvatski autorasizam, rasizam prema dijelovima vlastitog naroda, jedini je rasizam koji je u Hrvatskoj već godinama dopušten budući da nije korektno galamiti na Srbe ili Židove. Kojih u RH već odavno baš i nema u “opasnim” količinama. Svojevoljno su, i svojevremeno, kako kažu opet isti ti mainstream mediji, jednostavno otišli iz Hrvatske. Moš mislit.
Stranih BH državljana bez domovnice i RH državljanstva koji studiraju u Splitu nećete naći niti u promilima. Ako i postoji netko takav taj onda nema pravo ni na sufinanciranu menzu, ni na bilo kakvu pomoć od strane RH a školska godina mu košta nekoliko desetaka tisuća kuna. Ovi o kojima piše Petruševska su u 99% slučajeva Hrvati iz BIH. I ti Hrvati su na tlu RH potpuno ravnopravni u svojim pravima sa Petruševskom. A Petruševska kao akademska građanka društvene akademske orijentacije to je morala znati. No ona to ne zna. Jer ju jednostavno nitko i nije prisilio da to zna. Hrvatsko akademsko rešeto to jednostavno ne traži.
Ona također ne zna da hrvatski studenti iz BH nisu ravnopravni sa ostalim hrvatskim studentima samo u pravima. Nego i u obvezama prema prema hrvatskoj državi. Koja je njihova koliko i Petruševskina. Nit manje nit više. Jednako plaćaju školsku godinu i sve ostale troškove. Školarina mog brata, studenta, košta 7000 kuna godišnje. Stan u Splitu on, “zadrti Hercegovac”, plaća sa cimerom preko 2000 kuna mjesečno. I od tog budžeta njihov gazda lijepo popuni mjesečni budžet. Kao i cijeli niz splitskih obitelji. Splitu je , za razliku od Petruševske, interes da jača kao studentski grad koji privlači što više studenata sa strane.
Plus uz to idu ostali troškovi življenja u Splitu. Od hrane do sveg ostalog. I taj novac koji ti studenti troše ne daje im Jadranka Kosor. Zarađuju ga njihovi roditelji u njihovoj Hercegovini. I njihovoj Bosni.
Na taj način kapital iz države BIH prelijeva se u tisućama studentskih računa, tijekom cijele godine iz BIH u Hrvatsku. Oni, Hrvati, studenti iz BIH, a ujedno državljani RH praktički su cjelogodišnji hrvatski turisti u Hrvatskoj. Troše novce tu i na njih plaćaju PDV kao krajnji potrošači. Nitko im ne vraća Tax Free na prelasku međudržavne granice na bilo koji proizvod kupljen u RH. Niti to traže. Jednostavno zato jer su hrvatski državljani. Graničar ih tretira kao ravfnopravne Hrvat kad porez od države treba vratit. U medijima su manje vrijedni Hrvati.
Njihove matere, i ćaće, dok rade u Hercegovini praktički indirektno, preko njih, pune hrvatski državni proračun. Kada im šalju paket hrane u njemu se osim vina, sira i pršuta nađe pokoja kesa Frankove kave, Maraskinog voćnog sirupa i Zirodentova zubna pasta. Ako su bolje sreće dobiju nekad i Krašovu bajaderu. Njihovi roditelji, kao i većina Hrvata u BIH vjerni su izvoznici i potrošači RH proizvoda. Taj izvoz u BIH godišnje se mjeri u milijardama kuna. Od posla izvoza u BIH u Hrvatskoj živi grad nešto manji od Splita. Koliko hrvatsko pivo vole i piju u Sarajevu možete sami procijeniti. Petruševska bi taj podatak morala znati. Da se i na taj način puni RH proračun. Ne samo plaćanjem poreza na dobit.
Kada bi bio šovinist kao što je Petruševska šovinist, onda bi u egzotici njenog prezimena primijetio kako joj je otac vjerojatno bio vojno lice JNA, kako je vjerojatno vlasnik jednog od dodijeljenih vojnih stanova u Splitu, za koji kredit nije vraćao 30 godina, da je pripadnik onovremene povlaštene društvene klase, one iste protiv koje su se studenti 68-e bunili onim žarom kojim se njegova kćer buni protiv dotepeneca. I da je uživao u blagodatima svoje ideologije u onoj državi dok su neki drugi nevjerstvo toj ideologiji plaćali emigracijom. I da meni danas u slobodnoj Hrvatskoj potomak tog ideološkog konformiste jednako kao i djeci emigranata i Hrvata izvan RH određuje kolika i kakva bi mi trebala biti prava u RH. Kada bi bio dakle toliki šovinist postavio bi joj pitanje šta je to njezin uzoriti otac radio 90-ih, pa bi to usporedio s onim što je radio moj, koji je spletom okolnosti koje je crtao Zagreb, bio topnik na terenima od Kupresa do Ravnog, tzv. hrvatski graničar, vojnik tzv. zaleđa Hrvatske koji je ostavljao zdravlje ratujući tamo gdje ga je poslao službeni Zagreb da bi danas u hrvatskim medijima slušao kako je braneći Hercegovinu a ujedno i zaleđe Dalmacije skupa sa mnoštvom Dalmatinaca on zapravo kao i oni, izdao i Vukovar, i Posavinu i Hrvatsku. Ako već nisu krivi i za prekomjerno granatiranje Knina.
Kada bi bio literarni cinik poput recimo fekalokriptera Tomića, mogao bi zaključiti da je moj otac čuvao guzicu ocu Petruševske dok je ovaj u prančioku Rive gledao kako slomiti nacionalni otpor u Hrvatskoj osnivajući neku Dalmatinsku inicijativu. Ali ja to doista ne mislim. Niti pišem kategorički o tome. Jer ne pišem niti razmišljam paušalno kao Petruševska.
Vjerujem da je g. Petruševski lojalni naturalizirani građanin Hrvatske, veseli pripadnik meni inače srcu jako prirasle makedonske nacije (Nekad sam bio lud za jednom Stamenkovskom) i da mu kćerka nije indoktrinirana njegovim odgojem, nego jednostavno lošim utjecajem loših medija u RH.
Još jedna nelogičnost provlači se u tekstu Petruševske. Teza o tome kako eto ti stranci dođu tu , džabe žive i studiraju i onda se uglavnom vraćaju u BIH. Drugim rječima BIH, po Petruševskoj, dobiva besplatni akademski kadar. Kamo sreće da je tako. Statistika govori nešto posve drugo.
Oni izvrsni kadrovi, dakle najbolje što Hrvati iz BIH pošalju na studij u RH, oni koji se na fakultetu pokažu kao znanstveno kvalitetan kadar bivaju usisani u hrvatski znanstveni korpus. Na taj način Hrvati u BIH gube najvrjednije što imaju. Svoju društvenu elitu koja im nasušno, s obzirom na političke turbulencije u BIH itekako treba. Na taj način RH praktički dobiva gotovo besplatnu znanstvenu elitu čije je školovanje 12 godina plaćala BIH. A ti ljudi nisu Indijci, nego Hrvati koji tu državu prihvaćaju i žive. Takvih izvrsnih kadrova imate i po Splitu. Od sveučilišnih profesora do kirurga sa Firula gdje rade oni najbolji koje smo vam dali. I neka smo.
Jedan dio kadrova se , istina, vrati. Ali uglavnom manje izvrstan kadar. Bez uvrede izuzecima. Tako da se tu događa jedna za Hrvate u BIH vrlo loša dugoročna segregacija. Za koju smo sami krivi budući da glasujemo za političare u BIH koji stipendijama potiču odlazak vlastitih mozgova.
Kamo sreće da Sveučilište u Mostaru , kao jedino na hrvatskom jeziku u BiH, kvalitativno zaživi kako treba, i da većina nas jednostavno s vremenom krene odlaziti na to sveučilište. Tema Petruševskinog teksta ako je već htjela pisati o nejednakopravnosti mogla je biti upravo to.
Studenti iz RH koji dolaze studirati na Sveučilište u Mostaru tretirani su, zbog politike Sarajeva, koje blokira ugovor o dvojnom državljanstvu, kao najobičniji stranci. Jer nemaju BH državljanstvo. BiH je ,međutim, i povijesno i pravno gledajući ništa manje matična država Hrvata od RH. I u BIH, Hrvatima koji dođu studirati ili raditi iz RH, je trebala biti osigurana potpuna pravna jednakopravnost sa ostalim građanima BiH. Barem u onoj mjeri koja je osigurana muslimanima koji dolaze u BIH iz Sandžaka. Ali, na žalost, nije. Zašto? Pitajte hrvatske političare u BIH i onu petoricu tukaca u Saboru.
To su recimo stvari o kojima se trebao pobrinuti i službeni Zagreb , i o kojima je trebalo senzibilizirati hrvatsku javnost u RH ali nakon godina sotoniziranja Hrvata u BIH, nekako je danas nezgodno istom tom čitateljstvu ukazivati na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BIH koju nad njima provodi službeno Sarajevo.
Stoga me i bešćutnost autorice i potpuni nedostatak građanske i nacionalne solidarnosti oko položaja Hrvata u BIH ili “stranih državljana iz BIH” kako nas Petruševska naziva, uopće ne čudi.
Nedavno sam napisao kako je Hrvatska prvi primjer jedne nacije – države u povijesti koja je mirno promatrala majorizaciju svog naroda u susjednoj državi, pa čak tu majorizaciju u nekim slučajevima i poticala. Svjež primjer imate u jučerašnjoj izjavi Zorana Milanovića koji je otvoreno podržao Lagumdžijin SDP, onaj isti koji godinama institucionalno majorizira Hrvate u BIH otimajući im funkcije koje im pripadaju.
Vratimo se na temu za kraj ove priče.
Googlao sam Petruševsku. I gospon Google mi je kazao sljedeće:
“Daniela Petruševska traži bilo kakav konobarski posao u Splitu” i “Daniela Petruševska iz ispita engleski jezik dobila je ocjenu nedovoljan 1.”
Nadam se da je Danijela našla posao, i da je položila konačno taj ispit. Te da ju frustracije nataložene zbog egzistencijalnih problema i nemogućnosti polaganja ispita više neće tjerati u otvoreni šovinizam, koji ako metastazira vodi k samo jednom smjeru . I u Njemačkoj je upravo egzistencijalna nedoumica bila potka za tako brzo širenje fašizma prema njemačkim Nenjemcima.
Ujedno napominjem i uredništvu cijenjenih novina da se prema važećem hrvatskom kaznenom zakonu ogriješilo o Zakon o suzbijanju diskriminacije prema kojem je strogo zabranjena ovakva praksa koja poziva na javnu diskriminaciju. Za kršenje tog zakona predviđena je i kaznena sankcija ukoliko se bilo koja fizička osoba obrati pučkom pravobranitelju a ovaj cijeli slučaj proslijedi državnom odvjetništvu. Ja Vas nemam namjeru tužiti, no za ubuduće preporučam da obratite pozornost na taj zakon.