Lako bismo za ekonomsku recesiju da nije recesije ljudskosti. Lako bismo za sve novčane deficite, da nije deficita ljubavi. Kad čujem sintagmu “partnerski odnosi” pomislim na bankare, menadžere i ostale bogove novca. Kad čujem riječ “partner” pomislim na dioničko društvo ili nešto slično. Ali ne. Uho današnjeg čovjeka reagira drukčije. Naučeno je na drukčiji prizvuk tih riječi.
Može li se netko sjetiti kad se dogodilo da je u svakodnevnu uporabu, kao nešto samorazumljivo, ušlo ekonomsko pojmovlje kao sinonim za bračne i ljubavne odnose?
Brak d.o.o.
Jezik ponekad otkriva tajne ljudskoga duha i komunikacije kojih odmah nismo ni svjesni, ma koliko bile vidljive. Promiču nam kad ne osluškujemo, kad ne gledamo duhovnim, unutarnjim očima. Danas “partner” znači bračni drug, a “partnerski odnosi” su odnosi muža i žene, ili općenito muškarca i žene u ljubavnoj vezi. Ljubav je svedena na razinu ekonomije. Ili je u ljubavnoj i bračnoj relaciji pronađena ekonomska bit, održivost i isplativost, što li? Sfera interesa i pragmatike grubo se uselila u bračne i ljubavne odnose kao pravilo. Brak je postao partnersko društvo. Brak je danas poput obrta, društva s ograničenom odgovornošću ili dioničkoga društva, kako se partneri dogovore. Recimo, kad se u bogatijim brakovima-poduzećima razvrgnu partnerski odnosi, muž partner ženi partnerici isplaćuje bogatu otpremninu, pokoji hotelčić, vilu, jahtu i milijune na računu. Nije slučajna izreka, čist račun, duga ljubav. Ako smo pristali da se u naše poimanje ljubavi usele pojmovi kao što su partner i partnerstvo, onda smo pristali i na degeneraciju samoga pojma ljubavi. Pristali smo na ogoljene, materijalizirane odnose, na diktat cinizma koji kaže: ljubavi nema, sve je novac, sve je prijevara, sve je laž! Treba samo urediti partnerske odnose, kako se uređuju u zapadnim ekonomijama.
Sjećate se ljubavi?
Dakako, ima puno razloga zašto je to svjesno učinjeno, iako su mnogi toga nesvjesni. Ne radi se samo o pravnom uređenju braka kao interesno-ekonomske, građanske institucije. Radi se i o priznavanju homoseksualnih brakova u kojima takvo pojmovlje najbolje izražava neutralnost u odnosu na pojmove roditelj, muž, žena, otac, majka. U suvremenim društvima teži se urednosti odnosa. Pravnim, ekonomskim, socijalnim. Ali od ljubavi ni traga. Ljubav služi kao parola, ali njezina esencija zaobilazi hladnoću ekonomskih odnosa. Ljubav je nekada bila stvar ideala, strasti, najdubljih emocija, prepoznavanja, nježnosti, povjerenja, zbližavanja, razumijevanja. Ljubav je područje fatalnog pripadanja, radosti i patnji, borbi i sazrijevanja. Ljubav je neprestani rast čovjeka kroza sve to. Ljubav je izazov i otkrivanje. Neizvjesnost egzistencije pada pred entuzijazmom bračnoga zajedništva. Radost zajedničkog stvaranja i podizanja obitelji i doma velika je priča o životu i ljubavi. Deficit ljubavi ključni je deficit suvremenoga svijeta i čovjeka. Otuda sve nevolje koje se gomilaju. Čovjek koji ne zna ljubiti, čovjek je bez identiteta. Čovjek koji je bogatstvo svojih relacija sveo na puku ekonomiju i interes, siromašan je i izgubljen. I nema te ekonomije koja može promijeniti takav deficit, osim ekonomije Božje ljubavi i spasenja!