Dok se pomalo željni dnevnih doza senzacionalizma vucamo po portalima kako bi našli što spektakularnije snimke katastrofe pomislimo li kako je japanska Nacija velika u tragediji. Dok se im se događa najveća tragedija nakon Hiroshime i Nagasakija oni fasciniraju svijet smirenošću, disciplinom i predanosću vojske koja pokušava pronaći preživjele.
Fasciniraju apsolutnim fokus na rješenje problema a ne na prepuštanje anarhiji koju bi ovakva kriza uzrokovala bilo gdje u svijetu. Nema kuknjave i optužbi.
Kad je uragan Katrina uništio New Orleans treća vijest je bila pljačke, pa smo imali priliku vidjeti pojedince kako razbijaju izloge i to ne u potrazi za hranom i vodom nego iz trgovina iznose gadgete, skupu tehniku i visokotarifnu robu.
U Japanu gledamo uredne ljude koji nose zaštitne maske i opremu za preživljavanje pune dostojanstva u svojoj tragediji. Ljude koji stoje u redu. Ljude koji dostojansveno u tuzi na telefonu priopćavaju rodbini da su ostali bez pola obitelji.
Istovremeno 50 radnika, kojima se još ne znaju imena jer njihov poslodavac, Tokyo Electric Company nije obavijestio javnost o njihovim imenima pokušava umanjiti razmjere nuklearne katastrofe. Spašavaju sigurnost stotina tisuća sunarodnjaka izlažući sebe smrti ili teškoj bolesti a imena im se neznaju.
Tragedija u Japanu daje nam uvid u kulturu koja samožrtvovanje cijeni kao najveću vrlinu a samopromociju živućih heroja kao barbarsko ponašanje. Daje nam uvid u sve što mi nismo niti smo ikada bili.
U nas se sumnjivo herojstvo naplaćuje iz državnog proračuna a samožrtvovanje za javno dobro izaziva podsmjeh.
Zato nije slučajno da ovaj tekst pišem na Toshiba laptopu i vijesti gledam na Sony televizoru dok ispod prozora voze gradski autobusi koje nam je dao Japan da nam se djeca ne duše u 40 godina starim FAP-ovim krntijama.
Uz izraze duboke sućuti japanskoj naciji, s molitvama nad sudbinom heroja Fukushime i sa dubokim poštovanjem moćnom Japanu poslušajte Himnu…..
{youtube}-L4C4b0RitY{/youtube}