Mostar je naizgled sasvim normalna sredina, izuzevši međunacionalne odnose odnose i klimavu političku scenu. Daleko smo još za svijetom i u onim pozitivnim i u onim negativnim stvarima. Naizgled….Još uvijek ne jedemo kloniranu teletinu, ne moramo baš strogo kupovati vodu za piće i djeca nemaju dvije mame i dva oca.
Isto tako još uvijek nemamo sve ljepote života kao djeca zapada. Ni mi studenti, ni socijalni slučajevi, ni pametni ni obrazovani ljudi. Nećemo otkrivati toplu vodu 150. put. To je tako, i valjda smo to tako prihvatili, jer ništa ne poduzimamo da to promjenimo.
Ono što trenutačno imamo zajedničko sa zapadom je moralna sinusoida koja opada svakim danom sve brže.
Sjedila sam na kavi s prijateljicom u jednom pristojnom kafiću u Mostaru. Kasno popodne, 19 sati i one posljednje kave, za nagradu napornom danu.
Za stol do nas je sjeo jedan gospodin. Gospodinom ga nazivam samo zbog njegove dobi, koju bih procjenila na lakih 55 godina. Imao je sportsku majicu kratkih rukava, Raybanke, i cipele Cesare Pacciotti od fine kože. Bilo ih je zaista lijepo vidjeti uživo.
Naručio si je točeno pivo i počeo ‘kužiti svijet’. Za 15 minuta pridružila mu se djevojka, koja je za mojih 19 godina bila djevojčica. Imala je 17 u najboljem slučaju.
‘Lijepo’, pomislih u trenutku kad sam njih dvoje gledala kao oca i kćer. Doista je fino imati tatu s kojim možeš popit kavicu nakon faksa, malo popričati i zabaviti se. Napredovali smo kao društvo.
Moje kvazinovinarsko uho je moralo negdje u daljini pokupiti par stavki njihovog razgovora. Ona je pričala o razrednici i o tome kako ta razrednica misli da je boginja.
Još uvijek slijepa i gluha pored zdravih osjetila se sjetih kako sam se ja u srednjoj tati žalila na sve moguće. Ja sam uvijek bila u pravu.
Tada je ‘tata’ svojoj ‘kćerki’ stavio ruku na koljeno! Super sam prošla pa nisam iz usta prsnula gutalj kave koji sam imala. Dakle nije mu kćerka. A ni nećakinja sigurno.
U tom trenutku sam se počela diviti snazi njezinog želudca ako ona spava s njim. Mislim da su takve žene medicinski fenomeni. Jesam rekla žene??? Ne žene, djevojke.
Nekako sam progutala činjenicu da mi se upravo pred očima javno ‘vole’ tip od 55 i djevojka od 17. Svijet i na svijetu svašta.
Ali, baš kao u TV prodaji, to nije bilo sve! Za njihov stol je došla još jedna djevojka, u suknji toliko dugoj da joj se kad se nagnula da poljubi, zagrli i pomiluje po ćelavici ‘taticu’, vidjela stražnjica, tange i sve ostalo. Normalan ginekološki pregled je bio moguć.
Popili su par pića, popušili dosta cigareta ustali se i otišli. Meni je od šoka prisjela i kava i voda. Moj želudac se dizao. Djevojke su doista imale želudac. Doista. Za 3 minute su pored kafića prošli u Audiju A8. One su bile presretne.
Tko je tu lud?
Ja koja sam se toliko iznenadila prizorom?
Gospodin koji pred očima čitave terase odvodi dvije maloljetne djevojke u auto?
Ili možda djevojke od 17 godina koje su na to spale?
Zapravo one nisu spale, u svojim očima su samo porasle. Sutra će vjerojatno prošetati tržnim centrima, kupiti sebi štikle, jakne, haljine… I one su sretne i zadovoljne.
Blago njima. I blago roditeljima koji su ih odgojili.
A ja… Ja sad vjerojatno neću ništa pojesti dva dana, jer mi je muka.
To smo mi. Postali smo Zapad. Možda ovo ubrza naše približavanje Europskoj uniji.
Welcome to Mostar!