Dobiti srce bio je lutrijski zgoditak: nakon toga sam promijenila životne prioritete

Dobiti srce bio je lutrijski zgoditak: nakon toga sam promijenila životne prioritete
Autor: Dnevni list | Zorica Volarević

U susjednoj Hrvatskoj već deset godina postoji i uspješno djeluje udruga Transplant koja okuplja pacijente s transplantiranim solidnim organima – srce, pluća, jetra, gušterača i multiorganske transplantacije.

Nedavni posjet ove udruge Bosni i Hercegovini, pa time i Ljubuškom, iskoristili smo za razgovor s Mirelom Pandžić, članicom Upravnog odbora udruge, koja je i sama prošla transplantaciju srca, te iz razgovora doznali kakvo je stanje sa svijesti ljudi kada je u pitanju darivanje organa. Nakon godina borbe s aritmijama srca, Mirela, koja inače vuče hercegovačke korijene, dobila je priliku za novi život, dobivši srce žene koja, nažalost, nije preživjela moždani udar. U intervjuu za naš list, naša sugovornica ističe kako je nakon toga životne prioritete potpuno drukčije posložila, a ono što je sama proživjela kroz godine liječenja nagnalo ju je na osnivanje udruge.
“Godinu dana nakon svoje transplantacije uvidjela sam potrebu za osnivanjem udruge pacijenata jer sam se prije toga, nažalost, sama susretala s nizom problema i sa strašnim nerazumijevanjem kako medija, struke, tako i politike”, kaže na početku razgovora za Specijal, pozvavši sve zainteresirane da se volonterski uključe u rad udruge.

Vratimo se na početak priče: kada su krenuli Vaši zdravstveni problemi?
Relativno rano, ali ne dramatični. Bilo je to veliko iznenađenje, kako za mene, tako i moje roditelje, jer sam kao dijete bila potpuno zdrava, a tek kad sam bila mlada djevojka i k tomu sportašica, počeli su se pojavljivati problemi sa srcem, odnosno aritmije. Na prvoj godini fakulteta su počele moje prve aritmije, što sam pripisivala umoru i psihičkim pripremama za ispite i utakmice. Nakon što se to višekratno ponovilo, morali smo, prvenstveno moji roditelji, ali i ja, poduzeti nešto po pitanju moga zdravlja. U to sam vrijeme živjela u Širokom Brijegu i u mostarskoj sam bolnici obavila prve pretrage, koje, nažalost, nisu bile dostatne za postavljanje dijagnoze. Nakon toga smo otišli na Vojnu akademiju u Beograd, 1982. jer je tada Beograd uz Ljubljanu bio središte u kojem se najbolje i najkvalitetnije mogla postaviti dijagnoza kada su u pitanju srčane bolesti. Kada su napravljene sve dijagnostičke pretrage, ustvrdilo se u biti da je srce zdravo, međutim, da imam smetnje u provođenju, aritmije koje nisu bezazlene. Bile su to aritmije koje su vrlo opasne za život i vrlo često fatalne. To su one aritmije koje vidite kod nogometaša koji iznenada umru na terenu, a bili su mladi i zdravi. Nakon što se vidjelo da se tu nema što operirati, onda sam počela uzimati lijekove da se to barem malo ublaži. I tako je to krenulo kroz godine.
Onda se srce s vremenom trošilo, ja sam u međuvremenu završila školovanje, udala se i unatoč zabranama liječnika, u dosta zreloj dobi rodila, jer sam htjela vidjeti mogu li ja to. Trudnoću sam cijelu izdržala u bolnici na Rebru i 1992. sam na svijet donijela kćer Luciju. 1998. sam morala zbog stanja moga srca ugraditi jedan aparat koji se zove cardioverter defibrillator, kojim su se pokušale momu srcu olakšati te aritmije koje su bile sve češće, a ono sve slabije. Međutim, ni to nije dalo previše rezultata, a pet godina nakon toga sam morala ići na listu za transplantaciju, koja je u to vrijeme u Hrvatskoj bila na izrazito niskoj razini.

Spomenuli ste nerazumijevanje sustava za osobe koje trebaju transplantaciju?
U vrijeme kada sam ja bila na listi za transplantaciju, ona je u Hrvatskoj bila u svojim počecima, iako su se u bivšoj Jugoslaviji prve transplantacije radile upravo u Hrvatskoj. Prva transplantacija bubrega u bivšoj državi napravljena je 1971. u Hrvatskoj, a prva transplantacija srca obavljena je 1988. Nakon toga je došao rat i sve je to gotovo stalo, a potrebe za transplantacijom, odnosno liječenjem ovim načinom su i dalje ostale. Ništa se nije promijenilo time što je došao rat i što više nije bilo ni kadra a ni sredstava, pa ni u danim okolnostima zakonskog okvira na koji bi se to moglo raditi kvalitetno. Sedam-osam godina sustav je bio u fazi rada na mjestu da bi se s vremenom vidjelo da tako dalje ne može, da su potrebe sve veće, sobe za dijalize sve punije, i da je sve više ljudi, prvenstveno djece i mladih na listi čekanja.
Bosna i Hercegovina je tek na početku ovoga procesa, ovdje se tek počinje pričati o potrebi angažiranja. Ako u Hrvatskoj godišnje ima od 380 do 420 transplantacija, a tu smo negdje po broju stanovnika, onda pretpostavljam da tih 15 do 20 transplantacija koje se urade godišnje u BiH svakako trebaju biti poziv svima nama na angažman. Na taj podatak i tu potrebu za angažmanom su nam ukazali naši prijatelji iz Bosne i Hercegovine, koji su, eto, srećom ipak imali hrvatske dokumente, a samim tim i mogućnost prijavljivanja na hrvatsku transplantacijsku listu i biti transplantirani. Vidjevši s čime se suočavaju njihovi prijatelji koji ostaju u ovoj zemlji, koji nisu u toj mogućnosti, i ta empatija koju pacijenti osjećaju jedni prema drugima ponukali su neke od njih da se više angažiraju. Zbog toga smo i mi tu i pomažemo našim prijateljima u Udruzi pacijenata iz Viteza.

Koliko dugo ste čekali na transplantaciju i kakav je bio osjećaj kada su Vam javili da imaju organ koji Vama odgovara?
Čekala sam gotovo dvije godine, ali budući da sam imala ugrađen defibrillator, donekle sam bila sigurna. Međutim, srce je dugi niz godina popuštalo i to su već bili neki zadnji mjeseci koje sam ja mogla preživjeti bez transplantacije. Igrom slučaja ili providnošću, moj kirurg i liječnik koji me pozvao i rekao da ima srce u Šibeniku za mene, bio je doc .dr. Vedran Ćorić, kardiokirurg koji također stiže iz ovih krajeva. Pitao me je pristajem li i dalje na transplantaciju, želim li to ili ne. Onda sam razmišljala, s obzirom da je to tada bio lutrijski zgoditak, pa i danas je, da tu priliku ne smijem propustiti. Rekla sam mu: ‘Vedrane, idi’. Išao je helikopterom vojske RH, jer vrijeme od eksplantacije do transplantacije je trebalo biti kraće od četiri sata. Znam da sam dobila srce jedne krasne mlade žene, koja se zvala Saša i koja je, nažalost, u 43. godini imala moždani udar i nije joj bilo spasa.

Koliko se promijenio Vaš pogled na svijet nakon transplantacije?
Puno se čovjek promijeni, jer se prvo suoči sa smrću, jer idete na operacijski stol s kojeg ne znate hoćete li ustati živi. Najprije se treba pomiriti s tim, a ja sam morala svjesno odlučiti da idem napraviti to, bez obzira na to što mi nitko nije mogao jamčiti da ću se ustati. Nakon oporavka uvidiš da si životne prioritete prije krivo postavljao te da ih sada moraš presložiti jer si svjestan kratkoće života i kratkoće trenutka. Čovjek misli da je vječan i trajan i uopće ne razmišlja da može u svakom trenutku dobiti moždani ili srčani udar, da ga može udariti auto ili da može na bilo koji način izgubiti život. Sada nakon svega toga dobiješ jednu sasvim drugu panoramu i percepciju i jednostavno posložiš stvari drukčije.

Kakvo je stanje s darivateljima organa?
Prvo i jedino na što čovjek u ovoj priči treba razmišljati su darivatelji, rijetko tko o tome priča, ali ja to uvijek vraćam na početak. Darivatelji su ljudi koji su izgubili svoje najmilije. Tu se najčešće radi o djeci ili bračnim partnerima i to su najstrašniji trenuci. Ipak unatoč tomu, taj čovjek treba prevladati svu tu svoju patnju i bol i reći: ‘Evo, ja želim darovati organe svoga djeteta, svoje supruge ili muža i tako spasiti nečiji život’. Ne postoji bolja ni plemenitija odluka koju čovjek može donijeti, jer bez darivatelja nema ni transplantacija.

Kako se na darivanje organa gleda s vjerske strane?
Sve vjerske zajednice u svijetu podržavaju transplantacijsku medicinu kao metodu liječenja kod pacijenata s trajnim zatajenjem organa. Jedina iznimka su Jehovini svjedoci koji odbijaju i darovati i primati organe i krv. Isto tako šintuisti u Japanu, to je izvorna japanska religija, koja također ne trpi darivanje organa, jer se to kosi s njihovim vjerskim načelima, a sve druge religije to odobravaju. Vrlo često smo radili javne tribine pa smo pozivali i predstavnike svih većih religija i oni su u svojim svetim knjigama vidjeli da ništa ne priječi transplantaciju ako se sve odvija po nekim etičkim i moralnim kriterijima. Ono što je problem je činjenica da dosta ‘nižih’ vjerskih službenika nije dovoljno informirano i educirano, pa oni onda imaju neki zazor. Jako nam je puno pomogao papa Ivan Pavao II. koji je podržavao transplantaciju i rekao je onu svoju čuvenu misao da je grijeh pokopati sve što može spasiti živoga, i mi to stalno ističemo, čak se ta njegova misao nalazi na našoj donorskoj kartici.

Jesu li Vaši hercegovački geni pridonijeli brzom oporavku i uspješnom životu danas nakon 11 godina od transplantacije?
Vjerojatno je to genetika i ono što vučem korijenima. Ja sam rođena Hercegovka, udana u Hercegovinu, i uvijek se zezamo da sam u udruzi najaktivnija i najviše povučem. Ne umanjujući ničiju vrijednost, ističem svoje hercegovačko podrijetlo, ali to smatram svojom komparativnom prednošću, jer sam naučila da čovjek ako samo priča ili prigovara, od toga nema ništa. Moji roditelji su me naučili da ako želiš nešto postići, onda se moraš silno potruditi za to, i kada imaš viziju, plan i želju, to će se i ostvariti, prije ili kasnije. Ali ako si dovoljno uporan, ne postoji nijedan cilj koji je neostvariv. Kao širokobriješko dijete s međugorskim korijenima cijelu ovu regiju nosim u svojim genima i svome srcu.

Obitelj Gagro iz Čitluka za primjer

Bilo bi nezahvalno govoriti o darivateljima organa, a ne spomenuti obitelj Gagro iz Čitluka?
Darivatelji su ljudi koji ostaju potpuno u sjeni, i za njih nitko ne zna, kao što je obitelj Gagro. To je jedna prekrasna i pretužna priča s Anamarijom koja je darovala organe svoje mame nakon strašne tragedije u kojoj su njezini roditelji ostali bez života. Takvih svijetlih primjera u Hrvatskoj imamo oko 150 obitelji godišnje, i s tom brojkom, već godinama zajedno sa Španjolcima, držimo vrh ljestvice država po darivateljima organa. To je priča od koje sve treba krenuti, to je prva cigla u temelju cijele transplantacije, jer da toga nema, ni liječnici ni politika, a ni mediji, ne bi mogli krenuti nigdje.