Najbolje bi bilo kada bi naši stari i nemoćni roditelji, bake i djedovi, mogli provesti svoje staračke dane u svojoj kući uza svoju djecu i unučad. Da im oni budu potpora i okrjepa u danima starosti, pa kada dođe vrijeme – da preminu na njihovim rukama.
Najljepša je smrt u svojoj kući, uza svoje najbliže. Ali, ne može uvijek tako biti. Zato gradimo staračke domove. Da i oni stari i bolesni koji nemaju nikoga svoga ipak svoje staračke dane provedu uz nečiju ljubav i njegu.
Takav se jedan dom za starice nalazi u Ljubuškom, na Bučinama – Dom sv. Josipa Radnika. Biskup ga je blagoslovio 25. rujna 2004. S otvorenjem je počeo primati i prve bake. Kapacitet mu je otprilike 50 kreveta – osoba, a prima isključivo socijalno najugroženije. Danas je pun, a uvijek se traži krevet više. Dom su uz pomoć donacija izgradile s. Muriel Geisler iz Chicaga i Mary Walsh iz New Yorka. Bog ih blagoslovio zajedno sa svim donatorima! Domom upravljaju sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga na čelu s ravnateljicom, s. Paulinom Kvesić i njezinim susestrama, Petrom Cvitanović i Nedjeljkom Kraljević. Uz njih još sa staricama radi 16 djelatnica. Svaka savjesno obavlja svoj dio posla. I još domar koji se brine o kući. Žive kao jedna velika obitelj. Časne sestre, njegovateljice i sve djelatnice ovim su bakama “brat i sestra i majka”, kako na jednom mjestu reče Gospodin Isus (Mk 3,31). “E, Bog im dao koliko očima vidjele”, znaju često reći, “da nam nije njih, ja ne znam što bi od nas bilo. I bi li itko za nas znao. I bi li nas se itko sjetio!” Većina njih su naime neudane osobe koje nemaju gotovo nikoga svoga. Tako je valjda u starosti: čim nemaš roditelje, nemaš muža, braću, sestre, djecu i unučad, pa ostaneš sam, osim što si Božji, nekako si ničiji. I svatko te gurka nekomu drugom. I gdje god dođeš – vazda si tuđi. I gdje god uđeš – nije tvoja kuća! Ponekad s gorčinom i s pravom znaju reći: “Dok smo mogle radit, trebale smo svakom, a sada kada ne možemo, ne trebamo nikom!” Ali u Domu sv. Josipa nije tako. One su tu kao u svojoj kući. Njih je sv. Josip primio pod svoj krov, u svoju svetu obitelj i u svoju kuću. A ako su u Domu svetoga Josipa i u njegovoj obitelji, i pod njegovim krovom, onda su tu i Isus i njegova majka Marija. Ima li išta na svijetu ljepše kao stanovati u obitelji Isusa, Marije i Josipa? Nema ništa! Sv. Josip ih primio u svoj dom pa ih pazi kao brižljiv otac. Imaju oca! A Marija ih tješi i zagovara kao prava nebeska Majka. Imaju i majku! Eno joj i kipa pred koji vazda mogu kleknuti i pomoliti se! A Isus im je opet kao pravi brat i najbolji prijatelj koji je uvijek tu, u kućnoj kapelici, i mogu mu se obratiti kada god zažele. A sestre im eno sve trče jedna mimo drugu da ih usluže, da im dodaju, da ih operu, da im skuhaju, da ih nahrane: tri redovnice i 16 njegovateljica. Eto, devetnaest sestara svaka baka u tom domu ima! Čuo sam za brojnu braću i sestre, ali da netko ima devetnaest sestara, to još nisam čuo! Kakav je to Božji blagoslov! U toj svetoj obitelji imaju “i brata i sestru i majku”! I to kakva brata, kakvu sestru i kakvu majku! Nekada svima služile, sada ih svi poslužuju. U mladosti svima prale i peglale, sada im sve oprano i opeglano. Samo se oblači i modiraj. Nekada u prikrajku kao sirote žvakale, a sada objeduju za svečanim stolom, u prostranoj blagovaonici, a poslužuju ih kao da su kraljice. Samo naručuj što želiš: hoćeš krumpir, hoćeš rižu, hoćeš kavu, hoćeš mlaćenicu! Birajte dame, sve po svojoj želji, kad vam može biti! Doduše, jedna mi reče: “Moj velečasni, što ću ti birat po želji, kad imam visok i tlak, i šećer, i veliku masnoću. A srce slabo! Pa kad me prekine, baš će mi bit po želji!”
A koliko su samo sati znale prepješačiti da bi na svetu Misu došle. A danas eno, gledaj ti zgode: fratri s Humca dolaze k njima! Pa im svetu Misu slave i lijepu riječ progovore, ispovjede ih i pričeste. Bog im zdravlje dao! I kada ih god sestre zovnu, odmah dođu. Pa ih osokole, bolesničko im podijele, za njih se Bogu pomole. Ne može nego tako!
A nekada su naše bake, dok su mlađe bile, uvijek pješačile. A danas, eno, u Domu svetoga Josipa, gotovo svaka ima svoje “auto”. Doduše, one to zovu kolica, ali svaka ima i svoje parkirno mjesto i garažu i osobnoga vozača. Samo kažu: “Ovuda me vozi!” I tuda ih voze! “Tu stani!” I odmah tu staju. Danas se tako voze samo predsjednici i ministri. Zato one i nemaju vozačke. Neki dan, vidim, jedan majstor oko onih kolica nešto popravlja. Pitam ga: “Što to radiš”? Kaže: “Evo, mijenjam babi Anici motor!” Mijenjao joj onaj pogonski akumulator. Ta svaki pravi auto ima akumulator. A vi mislili da se ja šalim. Doduše, govori mi baka Anica poslije: “Šuti, moj velečasni, da ja Bog-do i sada mogu pješke! Kada su me na ono pobili – biva na ta sretna kolica – ja po nesreći u nešto krivo uprla. Pa kada je ono sinulo ispod mene: ja vrištim, ono leti, a ja letim na onom, a oni vrište za mnom: ‘Stani, Anice, stani!’ Kako ću stat, kada ne znam u što ću uprijet. Te tako, leti, leti, dok nisam trehnula u kapiju. Tad sam stala. Prevrnula se i ja i kolica. Umalo ti nisam vrat slomila!”
Dok su mlađe bile, tko ti je smio biti bolestan. A ako bi neka i oboljela, kako doći do bolnice. Tko ti je mislio na pregled, nego šuti, trpi i privijaj obloge, pa što Bog da. A danas, samo je li neka od njih u Domu jauknula, odmah trče iz Doma zdravlja u Ljubuškom i nose tlakomjer, slušalice, toplomjer i punu vreću tableta. Ne možeš umrijeti sve da hoćeš! Tu smo svi samo da ti budeš zdrava! E pa, što su oni iz Doma zdravlja u Ljubuškom u svakom trenutku spremni, Bože tebi hvala. Nikako ih one sestre nahvaliti. Kažu: “Sve su im liječničke usluge na najvećoj razini!”
Pa kada ti uđeš u taj Dom – a sav se sjaji kao apoteka – odmah te dočekaju i sestre i one djelatnice i njegovateljice. I uvijek vesele i nasmijane kao da su samo tebe čekale! Te Hvaljen Isus, te hoćeš li nešto popit, te jesi li gladna, te hajde sjedni. Odmah iznose i kavu, i rakiju, i sok, i kolač. Evo kavu i rakiju, ali odakle vazda kolač? I to domaći!
Don Tomislav nedavno slavio Misu, progovorio im koju riječ i podijelio bakama sveto ulje. “Dobro ti nas nauljaj, velečasni”, govori ona jedna, “da mi možemo odmah na put!” A poslije Mise, ne ćeš vjerovat, uze ona baka Matija usnu harmoniku, te na hodnik, te zasvira, te zaigra! Na moju pravdu uhvatiše se nekolike i u kolo. Pa onda stadoše i podigoše gangu: “Udat ću se i ja ove zime, dugo mi je čekat dogodine!” Prihvatiše i baka Manda, i Lucija, i Mara. Tko bi rekao da su one takve bećaruše! Ko u stara vremena na kakvu sijelu. Ima ih naime nekoliko dobro živih i pokretnih. Ti ćeš reći da izmišljam, ali ovo ti je živa istina. U Domu svetoga Josipa u Ljubuškom bake sviraju harmoniku, igraju kolo i pjevaju gangu. Eno, otiđi pa vidi i počuj!
Zato ti kažem da je u Domu svetoga Josipa, brate, onim bakama kao bubregu u loju. Ta ne bi meni baka Janja govorila: “Moj velečasni, ja sam se ovdje preporodila. Ako igdje na zemlji ima raja, ovo je. Niti što radim, niti se za što sekiram, niti me tko namiče na grijeh. Kada nam sestra Paulina kaže: ‘A gdje ste vi, lijepe moje djevojke!’, pomladim se odmah za dvadeset godina! Dok sam za ovcama skakala, na svake sam jade s njima udarala i samo griješila. I za ovcama i za kozama. A ovdje! Samo Boga molim i krunicu nosim. Ko kad mi je fino: sve mi oprano, sve mi čisto, a na stolu me čeka i ručak i večera! Eto, samo me još na rukama ne nose. A, odnijet će me zar brzo i na rukama i u sanduku. Ali, do volje Božje!”
Bože moj, ako ikad ostarim, pa obnemognem, ne daj Bože, što bih volio doći u Dom sv. Josipa u Ljubuškom: sve ti čisto, sve ti namireno, peglaju ti, služe te, oblače te, imaš auto, imaš garažu i osobnoga vozača. A ulje ti mijenjaju redovno. A sa svetom ispovijedi, Misom i molitvom nema boljega kasko osiguranja za nebo. Svi veseli i nasmijani, igra se kolo i pjeva se ganga i bećarac. A uza te Isus, Marija i Josip. Ima li ljepšega društva na času smrti. Nema, niti ga može biti. Bože moj, što bih volio u tom društvu preminuti na zemlji, a probuditi se u nebu.
Nema druge, idem odmah tražiti kakvu “vezu” za dom u Ljubuškom! Dok je na vrijeme!
