Mnogi danas imaju sliku Boga kao strogog suca koji ljudima nameće zabrane i zapovijedi jer on sve vidi i sve zna i o njegovu gledanju ovisi naša nagrada, odnosno osuda. No, čovjek današnjice ne trpi autoritet(e).
No, Isusov poziv na “čuvanje njegovih riječi“ ne smijemo shvatiti kao nametanje.
U liturgiji Riječi šeste vazmene nedjelje čitamo dio Isusova oproštajnog govora iz Ivanova izvještaja. Isusov se oproštajni govor odvija na putu i raspravlja o Putu.
Isus govori o svom odlasku. Svaki je rastanak težak, a posebno rastanak s ljudima koji su na određen način obilježili naše živote. Iako je svojim učenicima želio mnogo toga reći, Isus naglašava jedno: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (Iv 14, 15). Nedavno sam se uhvatio u razgovoru s jednim poznanikom koji mi je rekao da ne vjeruje u Boga zato što je autoritaran i zato što traži od svojih “ovaca“ neupitnu poslušnost. U tom svom razmišljanju nije usamljen. Mnogi danas imaju sliku Boga kao strogog suca koji ljudima nameće zabrane i zapovijedi, sliku Boga kao feudalca kojem se svi moraju podložiti, jer on sve vidi i sve zna i o njegovu gledanju ovisi naša nagrada, odnosno osuda. Uglavnom, čovjek današnjice ne trpi autoritet(e).
No, Isusov poziv na “čuvanje njegovih riječi“ ne smijemo shvatiti kao nametanje. Potrebno je gore spomenuti citat proniknuti dušom i srcem. Riječ je o poslušnosti koja se rađa u slobodi. Isus je do konca svog života bio poslušan Ocu. Važno je naglasiti da Isusova poslušnost nije poništila njegovu slobodu nego mu je čak omogućila da se ostvari u svoj punini. Čuvati Isusovu riječ znači, dakle, dopustiti Bogu da oblikuje naš život.
Isusovi su se učenici, slušajući njegove oproštajne riječi, već osjetili napuštenima. On ih priprema za novu eru u kojoj će se oni bez Isusove fizičke prisutnosti morati suočiti s novim izazovima i situacijama. Ivan, zapisujući svoje svjedočanstvo nekoliko desetljeća poslije uzašašća, ne misli u prvom redu na kratkotrajno vidljivo Isusovo druženje s učenicima u Galileji, nego na njegov stalni odnos sa svim vjernicima u zajednici. On je s njima živ, svijetu nevidljiv, ali njima – iako ga tjelesnim očima ne vide – doista vidljiv i konkretan.
Isus je jako dobro znao da će učenici nakon njegova odlaska biti nesigurni i plašljivi te im obećava “drugog Branitelja“, Duha kojeg svijet neće primiti. On u svom oproštajnom govoru Duha Istine naziva – drugim Parakletom. Izvorno značenje termina parakletos jest: pozvani ili prizvani u pomoć (advocatus), branitelj, zagovornik. Paraklet je najprije Isus, a tek onda – poslije Isusova uzašašća – njegov Duh, kojeg Isus naziva Braniteljem, koji brani od laži i zabluda. On je zato Duh Istine. Isus je pak put utoliko ukoliko je istina, tj. naša istina, nama dana objava Oca, nama upućena utjelovljena Očeva Riječ.
Duh Sveti je, dakle, vođa na Putu, koji je Istina. Duh Sveti je Duh Istine, jer je on Duh onoga koji je Istina. Duh Sveti daje svakom vjerniku unutrašnju sigurnost nade, mir koji svijet ne može dati. On nas neprestano iznutra poučava, motivira i vodi. Paraklet je, prije svega, branitelj apostola, koje će svijet progoniti. Duh će Sveti Isusovim učenicima pokazati put. On će biti njihov nutarnji branitelj i vodič. Duh omogućava da Kristovu riječ i djelo razumijevamo u kontekstu vremena. U njemu znamo što u koje vrijeme trebamo činiti da bismo ostali vjerni Kristu.
Paraklet uvijek iznova oživljava Kristovu riječ u konkretnom vremenu. Poučava Kristove učenike da u svakome vremenu uvide i prihvate Očevu volju.
Biti kršćanin ne znači biti samo dobar čovjek ili pak živjeti onako kako mi mislimo da bi Isus želio da mi živimo. Biti kršćanin znači dopustiti Isusu da živi svoj život u nama.
