Obitelj Sadiković iz Ljubuškog je više od stoljeća poznata po prirodnom liječenju biljem. U modreno opremljenoj ordinaciji ugodno smo razgovarali o počecima, tradiciji i iskustvu ove obitelj sa dr. Nihadom, koji nas je uveo u cijelu priču. I sam je završio medicinu,
kao i njegove sestre, ali je još kao student pokazao želju za upoznavanjem liječenja travama, fitoterapijom i sl. Kasnije ga je put odveo u Rusiju, s obzirom da tamo postoji nekoliko instituta za ljekovito bilje. Tu je razmijenio iskustva sa velikim stručnjacima i poznavateljima narodne medicine i dosta toga naučio.
Opišite početak bavljenja narodnom medicinom?
Tradicija počinje od djeda Sadika koji je najpoznatiji, iako se i njegov otac bavio ljekovitim biljem koji je liječio rane (bio je ranar). Djed se još sa 18 godina uz svoga oca počeo zanimati za narodnu medicinu . U Prvom svjetskom ratu je bio bolničar austrijske vojske u Mađarskoj gdje je stekao puno medicinskog znanja,a iza toga odlazi nekoliko godina na istok: u Perziju, Iran i Tursku. Vjerojatno je došao do Kine i Tibeta, jer je donio i recepte svojstvene njihovoj medicini. Nakon toga se vraća kući kada kreće njegov period liječenja. Osim toga, imao je i problema sa vlastima, mada je u zadnjih par godina života dobio odobrenje da može raditi. To se dogodilo kada je izliječio jednog ministra stare jugoslavenske vlade.
Djed Sadik je 1928. izdao i knjigu?
Godine 1928. je izašla njegova knjiga Narodno zdravlje gdje je obradio svoje iskustvo i znanje. Pripremao je i drugu knjigu na temu kako sačuvati zdravlje , međutim ti rukopisi su nestali kad je on umro, tako da se ta knjiga nije nikad objavila.
Nakon djeda, Vaš otac Šefik nastavlja tradiciju?
Moj otac je u Beču završio medicinu, a kad se vratio doma, on i djed su željeli zajedničkim radom otvoriti sanatorij, gdje bi se spojila znanja modrene medicine i djedovo iskustvo. Nažalost, zbog djedove smrti to se nije ostvarilo. Otac je cijeli život proveo u Ljubuškom i radio u Domu zdravlja. Kako je kao mlad djedu pomagao pisati recepte i imao izuzetno dobro pamćenje, počeo je prenositi njegovo znanje. Međutim, u to vrijeme su vlasti bile nemilosrdne, proganjali su ga, te je za njega bio izgubljen jedan veliki period. Otac se punih 20 godina nije kontinuirano bavio tom vrstom liječenja, što je bio ogromni hendikep.
Odakle sve dolaze pacijenti i gdje nabavljate trave i pripravke?
Prosjek je 15- ak pacijenata dnevno, s tim da radim tri tjedna mjesečno. Najviše ih dolazi iz Dalmacije, a mogu reći da je polovica iz Splita, te iz Zadra, Šibenika, Makarske, Imotskog, Zagreba, kao i iz cijele Hercegovine i inozemstva. Pacijenti dolaze zbog malih, običnih stvari kao npr. prehlada do najtežih bolesti, karcinoma i sl. Što se tiče trava, imam tri sakupljača u BiH s kojima već godinama radim, a jedan veliki dio nabavljam iz poduzeća Suban iz Samobora.
Mislite li da se kose alternativna i moderna medicina?
Ja mislim da se nadopunjuju. U novije vrijeme narodna medicina, pogotovo kineska doživljava ekspanziju, jer je nemoguće uništiti tisućgodišnju tradiciju. Mislim da njezino vrijeme dolazi, te da će u budućnosti ove vrste liječenja biti skoro pa podjednako zastupljene. Npr. prije par godina je na zapadu rađena kampanja protiv kineske narodne medicine, čime je farmaceutska industrija htjela slomiti konkurenciju, ali naravno nije uspjela.
Što mislite o cijepljenju?
Mislim da se treba cijepiti s obzirom na sve informacije kojima raspolažemo. Posebno bi se trebali cijepiti kronični bolesnici i ljudi sa slabim imunitetom, jer tada ekspanzija gripe ne bi bila kobna.
Najviše afiniteta imate prema tibetanskoj medicini?
U Moskvi sam se susreo sa tibetanskom medicinom što me je apsolutno fasciniralo. Tako sam se ljetos sam se sreo sa Ješe Dondenom, najvećim živućim liječnikom tibetanske medicine, koji ima oko 85 godina i bio je liječnik Dalaj Lame. U Nepalu u glavnom centru tibetanske medicine sam prije dvije godine upoznao Taši Pedon, te u New Delhiju dr. Dolkar Kangar koja je kćerka dr. Dolme Kangar najpoznatije liječnice tibetanske medicine.
Kako izgleda polaganje ispita tibetanske medicine?
Od sedme se godine biraju nadarena djeca, idu u samostane, gdje se s njima posebno uči, te imaju osnovno, srednjoškolsko obrazovanje,nakon kojeg idu na medicinski fakultet. Tu se traže osnovna medicinska znanja, potrebno je veliko poznavanje biljaka, te se radi na dijagnostici po pulsu. Liječnik koji završi 8 godina tibetanske medicine polaže ispit da bi mu se odobrio rad sa pacijentima. To izgleda tako da tri profesora dovedu 100 pacijenata i zavežu studentu,odnosno polagaču oči. On bez ikakva razgovora od njih 100, najmanje njima 80 % mora dati točnu dijagnozu. Ako traženom broju nije dao točnu dijagnozu, on mora raditi još dvije godine sa svojim mentorom.
Neki savjet za kraj?
Današnja medijska propaganda i bombardiranje javnosti različitim informacijama može biti dobra, ali i loše. Ljudi postaju sami sebi liječnici, nisu objektivni, nemaju medicinskih znanja i na taj način samo gube svoje dragocjeno vrijeme. Misle da sve znaju,pa i to da se mogu sami liječiti, što je pogrešno. Osim toga, važan je zdrav način života, fizička aktivnost, pravilna ishrana, te sam pobornik preventivnog djelovanja.
Mi Media I Hum.ba