Kad u čovjeku umre nada, onda je i on mrtav bez obzira na činjenicu što je fizički još živ. Nada, naime, otvara život i daje mu dimenziju toliko iščekivane budućnosti. Danas je mnogo nas koji smo razočarani, žalosni, uplašeni ili možda napušteni. Bježeći od života, nalazimo se na putu u Emaus.
Današnji ulomak iz Lukina evanđelja jedna je od najsnažnijih pripovijesti u Novom zavjetu.
Formalna struktura današnjeg evanđeoskog izvještaja lako je prepoznatljiva. Riječ je o dvojici učenika koji putuju u Emaus. Dok su putujući razgovarali o događajima koji su se nedavno dogodili u Jeruzalemu, prilazi im Isus koji je u njihovim očima bio – stranac. Nakon što pripovjedač protagonistima daje riječ, dijalog između stranca i dvojice učenika dominira izvještajem. Isus kao stranac uzima riječ i tumači im Pisma dovodeći to što se dogodilo u vezu s onim što je već davno bilo napisano u Pismima. Pokušava reći učenicima da nije dovoljno samo poznavati činjenice nego ih je potrebno i razumjeti. Kako se gasio dan, tako je kopnila i vjera dvojice učenika, ali oni ipak nude strancu gostoprimstvo. Dok su sjedili za stolom, Isus je uzeo kruh, zahvalio, pa im ga dao, a njima su se tada otvorile oči i prepoznali su ga. Isus je nestao ispred njih. Ostali su sami, ali u njima je bila uskrsna nada. Oči im je otvorila gesta lomljenja kruha.
Opis puta u Emaus, usputnog tumačenja Pisama i sabranog lomljenja kruha jest otprilike otvaranje očiju učenika za ulazak u prostor slobode vjere i ljubavi.
Emaus je antički grad (oko 11 km sjeverno od Jeruzalema), koji se u kršćanskoj tradiciji pretvorio u mjesto ljudskog duha. Put koji vodi prema Emausu – put je svakog čovjeka i slika ljudskog života. Put inače u Bibliji označava – život.
Učenici su, dakle, pješačili desetak kilometara razgovarajući o razočarenju prekinuta sna. Oni, putujući u Emaus, zapravo bježe od Jeruzalema. Budući da nisu našli ono što su tražili, vraćaju se kući. Nisu dobili rješenje svojih problema. Nije bilo po njihovom. Dok su se udaljavali od Jeruzalema i približavali Emausu, slabila je njihova vjera. Ali iznenada im se pridružuje neki čovjek, stranac, koji ne zna što se dogodilo u Jeruzalemu. Njih dvojica su skoro pa šokirani njegovim neznanjem. Nakon što su dvojica učenika informirali stranca o nedavnim zbivanjima, odvija se drugi dio prizora: živi se Isus postupno objavljuje, prvo, govoreći o sebi kroz svetopisamske tekstove, zatim za njih lomeći kruh. U pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus uprizorena je i struktura svete euharistije: u prvom dijelu slušamo riječi Svetog pisma, a u drugom pak dijelu slijedi euharistijski obred i zajedništvo s Kristom u sakramentu njegova tijela. Kratka pripovijest o učenicima na putu u Emaus satkana je tako da se njezin vrhunac vidi upravo u činu prepoznavanja onoga stranca.
Otvorivši večeras i pročitavši ovaj ulomak iz Lukina evanđelja, osjetio sam se poprilično bespomoćno. Riječ je Božja zaista živa i efikasna: toliko prodire u ljudsko biće da, kako se ono kaže, dijeli dušu i duh. Ovaj mi je tjedan zaista bio naporan. U svakom smislu. Ne sjećam se kad sam se u svom životu osjećao ovako umorno, prazno i izgubljeno. I onda večeras pročitam i, što je najmoćnije, na svojoj koži osjetim dramu učenika iz Emausa. Kad mladi čovjek (ne znam kako je onima starijima, jer još uvijek nisam star) danas pogleda oko sebe, ne može, na prvi pogled, vidjeti svjetlo ili bar nekakav putokaz. Nedostatak perspektive, nedostatak budućnosti… U potrazi za bilo kakvom nadom, oprezno tapkamo u mraku. Današnje bih Evanđelje radije nazvao – oživljavanje umrle nade. Kad u čovjeku umre nada, onda je i on mrtav bez obzira na činjenicu što je fizički još živ. Nada, naime, otvara život i daje mu dimenziju toliko iščekivane budućnosti. Danas je mnogo nas koji smo razočarani, žalosni, uplašeni ili možda napušteni. Bježeći od života, nalazimo se na putu u Emaus. Može li nas utješiti pomisao da je Isus svojim učenicima na putu u Emaus pristupio kao suputnik? Učenici su bježali od križa i Bog ih nije ostavio u njihovom bijegu. Pridružio im se. Iako su pokušavali pobjeći od njega, koračao je s njima. I bio strpljiv.
Ne znam stvarno. Malo mi je licemjerno moralizirati drugima dok sam trenutno i ja izgubljen. Ali Isus je stvarno živ. Svojim uskrsnućem i nama je omogućio nove početke. Svi mi možemo, upravo ovakvi kakvi jesmo i sa svime onim što smo iskusili, ustati na novi život.
Imajmo na umu da moramo preživjeti noć da bismo dočekali novi dan.
fra Dalibor Milas | Kriz-zivota.com